U potpunoj medijskoj tišini prije tri mjeseca bivši vratar Hajduka Božidar Radošević zamjenio je dres mađarskog prvoligaša Debrecena dresom iranskog kultnog kluba Persepolisa (još ga zovu i Perspolis) za kojeg navija 40 milijuna Iranaca, pola države.
Osim što je promjenio broj na dresu pomnoživši ga s dva, Božo je mađarski ugovor pomnožio s četiri, piše Slobodna Dalmacija.
- Ha, dobro vi to množite! Je, u Debrecenu sam nosio broj 22 a ovdje u Persepolisu 44, a ugovor je četiri puta bolji. Nije kao da branim u Bundesligi, ali nije ni za zanemariti - računa Božo koji se prije odlaska u Iran sjetio riječi bivšeg hajdukovog stopera Mate Neretljaka.
- Div iz Orašja je prije odlaska u južnokorejski Suwon tada rekao da ga djeca neće pitati gdje je igrao ako im ne bude mogao kupiti bananu. Za moj dolazak je najzaslužniji trener vratara u Persepolisu Igor Panadić koji me zna još iz Hajduka, a i glavni trener, profesor Branko Ivanković, se s time složio i evo me tu. Klub ima iranskog reprezentativca na golu Alirezu Beirandvanda (vlasnik guinnessovog rekorda jer loptu rukom može baciti u for 85 metara op.p.), ali su procjenili da im treba još jedan iskusni vratar i odabrali su mene jer kreće Azijska liga i kup natjecanja, dok je prvenstvo dugo - kazao nam je Radošević, te dodao:
- U klubu je prava mala hrvatska kolonija jer su tu još pomoćni trener Sreten Ćuk i kondicijski trener Marko Stilinović. U Naft Teheranu je moj prijatelj stoper Igor Prahić, tako da sam okružen varaždinskom kolonijom i s njima mi je super. Često odemo i na večeru, živi se fino, laganini.
Radošević je prošli tjedan debitirao na golu Persepolisa na utakmici protiv Sanat Nafta iz Abadana. Sačuvao je mrežu netaknutom, a nakon utakmice koju su dobili 1:0 je doživio ovacije publike.
Božidar Radošević
- Na običnoj utakmici bude na stadionu osamdeset tisuća ljudi, a kada su derbiji dođe sto tisuća ljudi. Igrači su ovdje talentirani, ali i dobro plaćeni tako da se Irancima baš i ne žuri u nogometni svijet. Ja sam obranio dva tri udarca, pobjedili smo i zasjeli na prvo mjesto, a stadionom se orilo ‘Rado, Rado’. To mi je novi nadimak jer kako bi oni izgovorili Radošević a i skandiranje bi dugo trajalo, ha, ha - dobro je raspoložen Božo kojeg prijatelji od milja zovu Google.
- Tako me nazvao moj prijatelj Mario Brkljača dok smo bili u Hajduku jer sam znao puno toga što bi oni nakon toga provjeravali na tom pretraživaču. Ma znao sam ja i o Iranu dosta, ali tu dobrotu i toplinu ljudi ne možeš znati, nego osjetiti.
- Napunili su mi glavu da klub ne plaća igrače mjesecima, ali ja sam sve uredno dobio na vrijeme. Dobio sam stan, imam privatnog vozača, a to je i bolje jer ja sam mamac za policiju kad vozim, na stotine puta su me zaustavili po Hrvatskoj i Mađarskoj - govori nam Radošević kojeg u prosjeku na jednoj utakmici gleda ljudi koliko u šest mjeseci dođe na sve utakmice HNL-a (ako se izuzme Hajduk).
- S Hajdukom sam šokirao jednog iranskog novinara kada me pitao za koji svjetski klub navijam. Tek kada sam mu odgovorio - Hajduk i on je išao na Google i vidio koje je sve utakmice moj klub igrao i dokle je stizao u europskim natjecanjima - govori Božidar koji kaže da jako poštuje zemlju u kojoj zarađuje svoj kruh.
Božidar Radošević
- Žene ne smiju ići na utakmice i to je nešto što se moja supruga Mirela, s kojom sam u braku skoro godinu dana, teško prihvaća. U gradu žene na glavi moraju nositi maramu, znači kosa im mora biti pokrivena, a mi igrači se u svlačionici tuširamo u kupaćim gaćicama. U nekim klubovima koji su baš vjerski klubovi, kao Naft Teheran, igrači koji imaju tetovaže na rukama moraju nositi dresove s dugim rukavima. Moj prijatelj Igor Prahić je stalno u dugim rukavima na ovim užasnim vrućinama. I ja sam mijenjao dres nedavno i ostao gol na terenu, odmah su me prekrili nekom trenerkom. Ako su takvi običaji, ja ih poštujem - kaže nam Božo kojeg je kao i sve igrače Pesepolisa pomalo uhvatila euforija.
- Prvi smo na tablici, bježimo dva boda ispred Tractora iz Tabriza. Pesepolis deset godina nije bio prvak Irana, a pola države za njega navija, onda možete zaključiti koje je ovdje ludilo. Klub je prije dvije godine bio na dnu iranske lige, a onda ga je preuzeo profesor Ivanković i spasio. Lani su bili drugi, pa je red da ove godine budemo prvi, zar ne?
Kad god mi je teško uz mene su moja supruga Mirela, koja zna načina kako me podići kad padnem, i moji roditelji Ivica i Zdravka, koji kao i ona dišu za mene.
A prijatelji? E, njihov broj sam znatno reducirao jer se neki nisu baš pokazali. Neki su doznali da sam u Iranu tek kada su pročitali u hrvatskim novinama da branim protiv Naft Abadana.
Za moj golmanski preporod najzaslužnija je docentica dr. Petra Mandić Jelaska, prva žena koja je doktorirala na Kineziološkom fakultetu na temu nogometa. I svaka joj čast. Podigla me i fizički i psihički, tako da sam nakon njezinog rada sada drugi čovjek i golman. Dvije razine iznad one na kojoj znate Božu Radoševića iz hrvatske, slovenske i crnogorske lige. Kolegama samo mogu savjetovati: Otiđite kod Petre, slušajte je i uspjeh je zagaranitran.