Datum 11. travnja dvostruko je važan u Hajdukovoj bogatoj povijesti zbog činjenice da su na taj dan odigrani prvi susreti dvaju europskih polufinala, dva najveća kontinentalna dosega kluba sa Staroga placa i Poljuda. Dva puta Hajduk je igrao u polufinalu UEFA-inih natjecanja, prvi put u sezoni 1972./73. kada ga je eliminirao Leeds United, te još jednom u sezoni 1983./84., točno 11 godina nakon toga. Tada je protivnik bio Tottenham Hotspur koji će kasnije uzeti pokal na jedanaesterce protiv Anderlechta za koji je igrao nekadašnji član Hajdukove zlatne generacije Luka Peruzović. I opet je Hajduk ostao kratak za gol, ovaj put je presudio pogodak u gostima koji je na Poljudu zabio Tottenham.
UEFA bez milosti
No, oba ta plasmana u polufinale ostaju zapamćeni kao najveći europski uspjesi kluba koji je igrao još niz četvrtfinala pa čak i u Kupu prvaka te kasnijoj Ligi prvaka.
Dvoboj s Tottenhamom ostao je zapamćen po pijevcu kojega je zavrnutoga vrata donio navijač tijekom poluvremena na travnjak, pa premda nije odmah primijećen, nije promaknuo UEFA-i koja je za taj incident Bijele kaznila s tri tisuće franaka i igranjem jedne domaće utakmice 300 kilometara od svoga doma u idućoj sezoni. Simbol Tottenhama je tetrijeb, a pijevac koji je “platio glavom” bio je samo žrtva koja je trebala predstavljati životinju s krilima… Godinama kasnije javio se i krivac, navijač iz Paljuva Ante Baraba koji je priznao da je zavrnuo glavu pivcu i spustio se iz lože na travnjak, no netko ga je snimio i fotografija je otišla u središte UEFA-e.
Tako je malo u sjeni ostala Hajdukova odlična partija protiv jakoga Tottenhama prepunoga reprezentativaca Engleske i Škotske koje je predvodio Steve Archibald, kasnije igrač Barcelone.
Igrači u to vrijeme nisu puno razmišljali o pivcu, zapravo tijekom utakmice nisu ni znali što se dogodilo, pa tako ni Drago Ćelić, neumorni vezni igrač koji je se ponosan što je bio dio toga prisjetio vremena zbog kojih ga i dan-danas navijači zaustavljaju na ulici, barem jesu, dok nisu nastupila ova komorna vremena zbog korone…
- Bila je to utakmica nakon čuvene pobjede nad Spartom u četvrtfinalu. Veličanstvena utakmica, polufinale Kupa UEFA-e, sjećam se da smo klub, a i mi igrači htjeli otići do kraja, uzeti pehar kad nismo već bili prvaci države. Imali smo odličnu momčad, vodili su nas Nadoveza i Biće Mladinić (on je bio savjetnik, nap. a.). Tottenham je također imao veliku momčad i ambicije tada. Dobili smo, a sjećam se ispunjenoga stadiona i velike kiše - “ubacio” se Ćelić u Hajdukov i svoj vremeplov.
O samom pijevcu, dodaje…
- Ne sjećam se da sam znao za pivca, saznali smo tek nakon utakmice što se dogodilo, jer smo bili koncentrirani na sam susret, kako ga dobiti i napraviti što bolji rezultat za uzvrat - govori Ćelić.
U prvom susretu nije bilo Zlatka Vujovića koji nije zbog ozljede mogao igrati ni uzvrat, kao ni Blaž Slišković, Cukrov ni sam Ćelić.
- Nakon prvoga susreta smo igrali s Radničkim, zadobio sam potres mozga, dva dana sam bio u bolnici, a doktori su rekli da nema smisla da idem na uzvrat.
Činjenica je da je Hajduk sedamdesetih i osamdesetih godina igrao važnu ulogu u Europi, ali i u Jugoslaviji.
- Mogli smo otići do kraja, godinu prije smo bili u situaciji, pa nakon toga također. Imali smo sjajnu generaciju osamdesetih godina, a nikako nismo uspjeli. Pokušavali smo uzeti trofej, a te godine smo bili najbliže, nažalost, nismo osvojili. U Londonu smo primili gol iz greške, a nismo bili ni kompletni, premda se tada to nije tako gledalo, jer je bilo igrača na klupi koji su mogli nadomjestiti ove koji su izostali - zaključio je Ćelić.
Gdje ga je našao...
Njegov suigrač Branko Miljuš, nekadašnji reprezentativac bivše države, bio je također standardni član tadašnjega Hajduka, pouzdani bek.
- Ni ja nisam znao na pivca, to je bilo na poluvremenu koliko se sjećam. Pa gdje je delegat našao pijevca pokraj onoliko publike... Sjećam se sjajne atmosfere i da je Gudelj napravio penal bez potrebe. U to vrijeme smo Gudelj i ja bili par po desnoj strani, ali se sjećam da sam tada imao specijalni zadatak, obvezu više pripaziti na Archibalda. Utakmica je bila odlična. Reći ću vam iskreno da smo mi bili bolja ekipa od Tottenhama, igrački i u svakom smislu, premda su oni imali sedam-osam reprezentativaca Engleske i Škotske te još nekih država. Mi smo trebali to proći, nakon što smo okrenuli, mogli smo dobiti s 3:1 ili 4:1. I u Londonu smo bili bolji, primili gol iz slobodnoga udarca, netko se pomaknuo u živom zidu, mislim da je bio Jerolimov i prođe lopta kroz sredinu, odbije se, a mi primimo gol. Nevjerojatno koliko smo peha imali u te dvije utakmice, penal u Splitu, pa onda taj gol u Londonu.
Sjeća se i uzvrata u kojemu su bili oslabljeni za nekoliko standardnih igrača...
- I bez njih smo imali šansi, mogli smo dobiti. Šteta…
Hajduk je tada bio dio europske kreme, al pari s najboljim sastavima toga vremena, potvrđuje to i Miljuš.
- Imali smo top igrače, na svakom mjestu reprezentativca, pa čak i na klupi. Bili smo prava ekipa, da se s Tottenhamom drugačije prelomilo, sigurno bismo osvojili Kup UEFA-e - podijelio je sjećanja Miljuš.
Prvi zvučni rezultat napravio je Hajduk 11 godina ranije kada je član tadašnje legendarne zlatne generacije bio desni bek reprezentativac Vilson Džoni, a igralo se s Leeds Unitedom, evo tome i ima i 47 proljeća, a gorak okus eliminacije je ostao, premda je to bio grandiozni rezultat…
- Bile su to vrhunske predstave, moram pohvaliti trener Zebeca koji nam je rekao da moramo čuvati Clarkea, njihovu desetku koji nam jedini može dati gol. I to se dogodilo. Sjećam se da je bilo sjajnih igrač u njihovoj postavi, među njima i Bremner s kojim sam mijenjao dres nakon utakmice. Imali smo šansi tamo, ali i kod kuće kada nismo zabili, mislim da sam i ja pogodio vratnicu, čini mi se da je to bila ta utakmica. Atmosfera je bila odlična utakmica, pun Stari plac.
Žali da nisu osvojili trofej jer su tih godina imali sjajnu momčad, malo je falilo da ne odu sve do vrha.
- Mi smo protiv Leedsa bili nepoznati u svijetu, a oni vrhunski u Engleskoj, vjerojatno su malo i suci pomogli da ne prođemo, tko je čuo za nas iz Jugoslavije, a Leeds je bio svjetska momčad. Sjećam se da smo bili tužni, išli smo nakon utakmice u hotel i svi smo se napili od tuge, ha-ha. Svima će to drago biti pročitati, pogotovo kada je to kažem. Avion nam je bio tek ujutro, nismo izlazili vani, nego smo se okupili i malo napili - prisjetio se Džoni.
HAJDUK - TOTTENHAM Od ‘pegule’ do preokreta i pobjede
Gudelj skrivio penal i iskupio se golom
Veliku pobjedu u prvoj utakmici polufinala Hajduk je upisao na Poljudu nakon sjajnog preokreta.
Bilo je kišno vrijeme, pravi potop, no stadion ispunjen jako dobro, a utakmica nije počela najbolje jer je već u 19. minuti Tottenham poveo. Gudelj je skrivio jedanaesterac igrajući rukom u svom kaznenom prostoru, da bi s bijele točke pucao Falco, a Simović mu je obranio jednom, dvaput, da bi treći put zabio.
Legendarni komentator Mladen Delić u prijenosu je uzviknuo: “Kakva je to pegula!” Međutim, Hajduk se nošen publikom podignuo, u nastavku preokrenuo, najprije je Gudelj nakon gužve izjednačio, iskupio se za skrivljeni penal, pa potom za pobjedu i oduševljenje zabio i Pešić nakon kornera. Hajduk je bio poletan, stvorio je niz šansi mogao dobiti i većom razlikom, napraviti dobru zalihu za uzvrat, ali je na kraju ostalo 2:1, a valja dometnuti da je i Vulić još u prvom dijelu pogodio vratnicu. Odigrali su srčano hajdukovci, jurišala je momčad Petra Nadoveze prema vratima Parksa i zaslužila trijumf koji je nudio veliku nadu u uzvratu. (dku)
SPLIT Stadion Poljud. Gledatelja 40.000. Sudac: Robert Wurtz (Francuska)
STRIJELCI: 0:1 - Falco (19), 1:1 - Gudelj (67), 2:1 - D. Pešić (77).
HAJDUK: Simović, Cukrov, Miljuš, Gudelj, Jerolimov, Rožić, Z. Vulić, Slišković, Zo. Vujović (od 59. Prekazi), Ćelić, D. Pešić.
TRENER: Petar Nadoveza.
TOTTENHAM HOTSPUR: Parks, Thomas, Roberts, Miller, Hughton, Mabutt (od 68. Crook), Perryman, Hazard, Galvin, Archibald, Falco.
TRENER: Keith Burkinshaw.
------------------------------------------------------------------------
KAKO JE BILO U UZVRATU? Hazard odlučio u 7. minuti
Na uzvratu u Londonu nije bilo Zlatka Vujovića koji je propustio obje utakmice, nije bilo ni Sliškovića, Ćelića, Cukrova, pogodak odluke zabio je Hazard u 7. minuti iz slobodnoga udarca kroza živi zid, a najbolju prigodu Hajduk je imao preko Prekazija koji je pogodio gredu.
LEEDS - HAJDUK Minimalan poraz na travi Elland Roada
Zebec ‘prorekao’ strijelca Clarkea
Najveći europski uspjeh, najdalji doseg u drugom tada po snazi UEFA-inu natjecanju u kojemu su u posljednja četiri kluba bili još Milan i Sparta, a u finalu je do kraja otišao talijanski klub trijumfom u Solunu. U Solunu je mogao biti i Hajduk, no u dva susreta protiv tada supermoćne momčadi Leedsa nije uspio zabiti gol. U prvom susretu u Leedsu, na legendarnom Elland Roadu, domaćini su slavili s 1:0 pogotkom Clarkea kojega je tadašnji trener Bijelih Branko Zebec označio glavnom prijetnjom, rekavši da je on jedini koji im može zabiti. Hajduk se dobro držao u prvom susretu, ostalo je samo 1:0, a i Bijeli su imali svojih prilika za postizanje gola u gostima, no nisu uspjeli. Najbliže golu bio je Jurica Jerković koji je u drugom dijelu pogodio gredu. No, svejedno su donijeli dobar rezultat na Stari plac koji je nudio optimizam u prolaz do velikoga finala. Šteta što nisu iskoristili isključenje strijelca Clarkea koji je dobio crveni karton 18 minuta prije kraja. Snažnu momčad imao je tada Hajduk, a protiv svakoga je na svom legendarnom stadionu u centru grada bivao favoritom. (dku)
LEEDS Stadion Elland Road. Gledatelja 32.051. Sudac: Gyula Emsberger (Mađarska).
STRIJELAC: 1:0 - Clarke (20).
LEEDS UNITED: Harvey, Reaney, Hunter, Cherry, Yorath, Giles, Bremner, Bates (od 66. Jordan), Lorimer, Jones, Clarke.
TRENER: Don Revie.
HAJDUK: Vukčević, Džoni, Bošković, Peruzović, Holcer, Buljan, Hlevnjak, Boljat, Jovanić, Jerković, Šurjak.
TRENER: Branko Zebec.
CRVENI KARTON: Clarke (72).