POSLJEDNJI RAZGOVOR S LEGENDARNIM DINAMOVCEM Brat Zlatko mu je otkrio kako je Partizan pustio Crvenoj zvezdi samo da Dinamo ne bude prvak

Iako nedavno preminuli Željko Čajkovski nije imao nikakve veze sa Šahovskim klubom Mornar, ipak osjećam potrebu da ovim putem podijelim s javnošću veliko pozitivno iskustvo koje sam doživio s tim čovjekom pred sam kraj njegova života. Gospodina Čajkovskog upoznao sam prije dvije godine na šahovskom Openu u Bad Wiesseeu, ali tada nismo imali puno prilike za razgovor, jer je on tada vlakom svakodnevno putovao na partije i nekako smo se mimoilazili…

Kada sam prije ovogodišnjeg turnira u Bad Wiesseeu vidio da je on opet prijavljen za turnir rekao sam sam sebi: “Ovoga puta mi neće pobjeći.”. Poznato mi je bilo da se u starosti počeo intenzivnije zanimati za šah i zanimalo me kako je došlo do toga, a zanimale su me i priče vezane uz nogomet iz njegova doba jer veliki sam ljubitelj Hajduka.

Moj vjenčani kum Ante Brkić i ja smo za vrijeme Opena u Bad Wiesseeu prvi put na Čajkovskog naletjeli kada smo se uputili na 1. kolo turnira. Na blagdan Svih svetih pobjedom u minijaturi brzo sam završio svoju partiju i tada sam odlučio “vrebati” Čajkovskog. On je tada igrao s dječakom koji je po mojoj procjeni imao maksimum devet godina. Tada sam pomislio “kakva je to ljepota šaha”. Takav sudar generacija vjerojatno nije moguć ni u jednom drugom sportu.

Supruga, koja je inače liječnica, poticala ga je da igra šah. Bilo mu je vrlo važno da sljedećih dana pobijedi u nekoj partiji, tako da se može pohvaliti supruzi. Pričao mi je kako je u braku više od 60 godina i da se sa suprugom, koja je inače iz Karlovca, upoznao preko zajedničkog prijatelja Vlahe Boškovića. Požalio mi se na svoje zdravstvene probleme koje je vukao od ovog ljeta, kada je pao kupajući se u Malinskoj na Krku gdje je imao vikendicu. Rekao mi je da ima zakazan pregled u poznatoj klinici Schwarzwald (8. studenoga) i da se nada kako će otkriti što mu je. (U medijima ovih dana nigdje nisam vidio uzrok smrti.) Vjerojatno se nisu osvrtali zbog njegovih visokih godina, ali pretpostavljam da je u pitanju bila tromboza.

Izbjegao mobilizaciju

Rekao sam mu da bih htio razgovarati o njegovim nogometnim iskustvima, igračima iz njegova vremena, a pogotovo o mojim hajdukovcima s kojima se susretao i bio im suigrač u reprezentaciji. Kada sam spomenuo Hajduk, odmah mi je rekao da je bio jako blizu prelaska u Split. Za vrijeme Drugog svjetskog rata nastupao je za HAŠK. Pričao mi je kako je bilo teško u ratnim vremenima. Nekako je izbjegao mobilizaciju za vrijeme NDH, jer je preko neke svoje veze dobio lažnu potvrdu da ima čir. Dolaskom partizana u Zagreb 1945., kao i mnogi zagrebački nogometaši, Željko je ušao u konjičku brigadu. Bio je u četi koja je po sparnom ljetnom vremenu krenula prema Srbiji. U jednom trenutku u napadu panike uhvatio se rukama za kamion koji je išao u suprotnom smjeru, prema Zagrebu. Tada su ga izudarali po rukama kundacima puške. Uspio je izdržati do Kutine i tada je od nekog poznanika uspio ishoditi dozvolu da napusti četu i ode u Split na pregovore s Hajdukom. Smatrao je da je u Splitu tada već bilo nešto sigurnije.

Dobio je nekakvu propusnicu, ali taj tip propusnice nije mu mogao garantirati siguran put do Splita. Nekim čudom “dobacio” je do Splita unatoč 50-ak kontrola. U tim ludim vremenima lako se moglo dogoditi da bude strijeljan. Pitao sam ga gdje je zapelo u pregovorima s Hajdukom. On je rekao “nigdje”. Kad je došao u Split, nije imao s kim pregovarati. Nitko iz Hajduka, ni igrači ni uprava, tada nije bio u Splitu. Poznato je da se Hajduk obnovio na Visu 1944. i da je za vrijeme 2. svjetskog rata imao turneju i nastupao na tri kontinenta. U Splitu je barem uspio dobiti važniju propusnicu koja mu je omogućila siguran put.

Nakon toga uputio se u Srbiju gdje je neko vrijeme u Beogradu služio vojsku. U svojim beogradskim danima upoznao je Franju Tuđmana s kojim je imao dobar odnos, koji su zadržali i kad je Tuđman postao predsjednik RH. Izuzetno ga je cijenio kao čovjeka i političara. Jednom prilikom Čajkovski mu je prigovorio da se previše miješa u sport. Između ostalog, rekao mu je da se Ćiro Blažević zna laktariti i bez njegove (Tuđmanove) pomoći. Tuđman mu je na tu opasku uzvratio prijateljskom ćuškom po glavi.

Nakon Beograda vratio se u Zagreb. Dolaskom nove vlasti dogodile su se i mnoge promjene u jugoslavenskom nogometu. U Beogradu su osnovani Crvena zvezda i Partizan, a “ugašeni” su vodeći zagrebački klubovi Građanski, HAŠK i Concordia jer su igrali ligu NDH. Pitao sam ga o osnivanju Dinama. Rekao je da je Dinamo osnovao Ico Hitrec u poduzeću Elektra u ljeto 1945. Po njegovim riječima, Dinamo je uz nekoliko iznimaka u početku bio sastavljen od uglavnom drugorazrednih igrača. Većina najboljih zagrebačkih igrača čekala je rasplet političke situacije prije nego izaberu klub u kojem će igrati. Nakon nekog vremena Dinamo se iskristalizirao kao klub koji će imati podršku tadašnje politike. Tada je dosta klasnih zagrebačkih igrača, među kojima je bio i Željko, pristupilo Dinamu. Ipak te 1945. neki klasni zagrebački nogometaši poput njegovog brata Zlatka Čajkovskog i Stjepana Bobeka nisu prešli u Dinamo, nego u Partizan koji je tada nudio sjajne uvjete dobrim nogometašima. Rekao je da mu je brat Zlatko imao barem 10 puta veća primanja nego što ih je on imao u Dinamu. Stjepan Bobek također je imao sjajne uvjete u Partizanu, ali on praktički nije ni imao izbora što se prelaska tiče, jer je za vrijeme NDH neko vrijeme radio u državnoj službi. Uzimao je otiske prstiju zatvorenicima. Zbog toga je Bobek mogao biti sretan što je nakon dolaska nove vlasti uspio sačuvati glavu.

Željka je također vrbovao Partizan, ali on je odlučio ostati u rodnom Zagrebu. Nagovorili su ga da dođe u Dinamo, iako su mu odmah dali do znanja da neće dobivati praktički nikakve novce. Partizan ga je još jednom pokušao dovesti nekoliko godina poslije. Čak je kao gost nastupao za njih na jednoj turneji u Rumunjskoj. Nakon njegova povratka u Zagreb Dinamovi čelnici su se uplašili da bi ovoga puta Željko mogao popustiti. Tada je jedini put u 11 godina igranja za Dinamo “ispod žita” dobio neke značajnije novce.

Dinamov suicid

Dok je igrao za Dinamo, trenirao je otprilike tri puta tjedno, a u isto vrijeme je radio u poduzeću koje se bavilo tekstilom. U Dinamu osim te jedne isplate praktički nije dobio ništa. Nije imao veliku financijsku korist, ali je u svom rodnom gradu bio dosta cijenjen. Ljudi bi ga zaustavljali na ulici i sva su mu vrata bila otvorena. U poduzeću nije imao posebne privilegije, osim što bi ga pustili ranije kada su bile utakmice ili treninzi.

Praktički ista situacija bila je i u Hajduku. Pamtim da je u jednom snimljenom razgovoru Frane Matošić ispričao gotovo identičnu priču. On je radio u Elektrodalmaciji, a tolerirali su mu treninge i utakmice. Sve drugo radio bi kao i ostali radnici. Pričao je kako je Bajdu Vukasa primijetio dok je nastupao za neki niželigaški zagrebački klub (Amater?). Na nekakvom neformalnom sastanku u Dinamu predložio je da ga uzmu. Iako nisu bili u upravi, veliki utjecaj u Dinamu imali su stariji igrači Franjo Wölfl Mara i Zvonimir Cimermančić. Oni su ocijenili da im Vukas nije potreban. Vukas je poslije otišao u Hajduk i ušao u legendu.

Na red je došla tema kako je Dinamo izgubio prvenstvo 1951. Tri kola prije kraja Dinamo je imao pet bodova prednosti pred C. zvezdom. Pobjeda je tada vrijedila dva boda, a remi jedan bod. U Zagreb je dolazila ekipa Sarajeva, a pobjeda je Dinamu garantirala titulu. Unatoč problemima s ozljedama, Dinamo je bio veliki favorit i sve je bilo spremno za proslavu. No, dogodila se senzacija i Sarajevo je pobijedilo 3:1. Nakon poraza u direktnom srazu s C. zvezdom ušla je “voda u uši”. U posljednje kolo Dinamo je ušao s bodom prednosti pred C. zvezdom i trebala mu je pobjeda u gostima BSK-om. Apsurd je bio što se sve utakmice posljednjeg kola nisu igrale u isto vrijeme. Dinamo je igrao dan prije Zvezde koja je čekala i navijala za BSK. Unatoč dva gola Željka Čajkovskog, Dinamo je odigrao samo 2:2. Sutradan C. zvezdi je trebala pobjeda od dva gola razlike s Partizanom. Zvezda je dobila 2:0 i postala novi prvak. Postojale su sumnje da se neki igrači Partizana nisu dovoljno borili. Godinama nakon toga jednom prilikom braća Čajkovski su se našla u Münchenu, u baru koji je bio poznato okupljalište sportaša.

Autom do Münchena

U nekom trenutku Željko je upitao brata za spornu utakmicu C. zvezde i Partizana. Zlatko mu je u situaciji “in vino veritas” priznao da su četvorica tadašnjih igrača Partizana prodala utakmicu. Zlatko Čajkovski i Bobek su “grizli”, ali bilo je teško spasiti takvu utakmicu.

Kada je Željko imao nekih 28-29 godina osjetio je da je počeo gubiti brzinu. Tadašnji trener Dinama ga je sve češće počeo s krila prebacivati u špicu napada. Nova pozicija mu je manje odgovarala, a osim toga na tu poziciju pretendirao je nadolazeći Dražan Jerković. Željko je njega jako cijenio kao igrača i pričao nam je da ga je maksimirska publika obožavala. Kada ga je Brkić upitao tko je po njemu najbolji Dinamov igrač svih vremena, Željko je prvo spomenuo Dražana Jerkovića.

Nakon završetka igračke karijere posvetio se trenerskom poslu. Završio je trenersku školu u Kölnu. Istu školu pohađao je tada i Vladimir Beara. Njih dvojica su se tamo zbližili i često bi se sa suprugama nalazili. Željku je škola lakše išla nego Beari koji je imao problema s njemačkim jezikom. Tu mu je Čajkovski dosta pomogao s ispitima i obojica su stekli trenersku diplomu.

Čajkovski je uglavnom s uspjehom kao prvi trener radio u nekoliko klubova. Trenersku karijeru završio je u slavnom Bayernu gdje je bio trener u omladinskoj školi. Tamo je radio 10-ak godina, do mirovine. Plaća u Bayernu mu je bila veća nego u nekim klubovima gdje je bio prvi trener. U München se preselio negdje oko 1974. i tamo je živio do kraja života. Ljeti bi obično išao na vikendicu u Malinskoj, a za blagdane u Zagreb.

Ranije sam spomenuo da su mu zdravstveni problemi počeli ovog ljeta kada je pao kupajući se u Malinskoj. Pitao sam ga kako je putovao od Münchena do Malinske, a odgovor me totalno iznenadio i impresionirao. Stigao je vlastitim kolima koje je vozio! Rekao mi je da ipak više ne misli voziti, a svoj Mercedes je povoljno prodao nekim prijateljima iz Slovenije. Pitao sam ga kada planira ići u Zagreb. Rekao je da su on i supruga planirali za Božić, ali da zbog njegove loše zdravstvene situacije, a i suprugine, ne vjeruje u realizaciju tog plana. Nažalost, bio je u pravu.