Financijski fair-play? Što je to? Postoji li to igdje više uopće u praksi? Ako pitate upravu engleskog prvoligaša Chelseaja, oni će to preveslati, bez greške. Neviđenim potezom u svijetu nogometa, nečim čega se zapravo trebalo i ranije sjetiti.
Što se dogodilo?
Nakon što su potrošili pola milijarde eura na silna ovosezonska pojačanja pod novim vlasnikom, američkim multimilijarderom Toddom Boehlyjem, iz Chelseaja su do samog kraja ustrajali (a čini se i uspjeli) na dovođenju Enza Fernandeza iz lisabonske Benfice.
Argentinsko otrkiće sa Svjetskog prenstva u Kataru nije bilo planirano za prodaju ove zime. No Chelsea je ispunio financijsku obvezu i aktivirao odlaznu klauzulu iz Argentinčevog ugovora koja je iznosila 120 milijuna eura.
Jedini problem nastao je jer je Benfica sav novac htjela odmah, bez ikakvog razbijanja na rate. Eventualno bi pristali na isplaćivanje svega u sljedeće dvije kalendarske godine.
Ali u Chelseaju to nisu mogli ispuniti. Jer, s tim potrošenim novcem ne bi ispunili pravila financijskog fair-play sustava pa bi se našli pod novim mogućim sankcijama UEFA-e i FIFA-e zbog kojih su 2020. godine i imali jedan prijelazni rok kazne za dovođenje igrača.
Što su napravili u Londonu?
Angažirali su zasad nepoznatu agenciju (engleski izraz je "factoring company) koja će Benfici platiti 120 milijuna eura u jednom komadu, a Chelsea će onda s tom financijskom kućom dogovoriti modalitet isplate koji će pasati objema stranama.
S Chelseajeve strane to će financijski, knjigovodstveno izgledati isto kao da su se dogovorili s Benficom da im igrača isplaćuju u ratama.
Vuk sit, ovce cijele....