Sretan sam jer sam od danas igrač velikog Chelseaja, blistao je nadareni tinejdžer Mario Pašalić onog srpanjskog dana 2014. godine kada je Poljud zamijenio za Stamford Bridge.
Četiri godine kasnije Pašalić je i dalje nogometaš Chelseaja premda se londonski klub u njegovoj biografiji pojavljuje samo kao dobro zataškan trag. 23-godišnjak je, naime, za ‘plave’ odigrao točno četiri prijateljske utakmice: ulazeći s klupe prošlog je ljeta skupio ukupno 18 minuta protiv Intera, Bayerna i Arsenala, a godinu dana poslije dobio je 44 minute protiv australske momčadi Perth Glory.
Nakon ljetnih marketinških turneja Mario Pašalić po navici učini istu rutinsku stvar, spakira kufere i otisne se iz Chelseaja na novu posudbu. Premda u relativno nježnoj nogometnoj dobi, sjećaju ga se već kao zahvalnog klupskog igrača u Elcheu, Monacu, Milanu, moskovskom Spartaku, a nema sumnje da će se s pozitivnim recenzijama u domicil vratiti i iz Atalante, kada mu sljedećeg ljeta istekne posudba. Jer Pašalić je vrlo dobar ili čak odličan vezni igrač, potencijalno visoki kalibar, ali i nogometaš čija karijera mora patiti zbog vječnog ‘života na kolodvoru’.
Pašalić
Svake godine sredinom kolovoza, na ulasku u novu natjecateljsku kampanju, kroničari zbivanja u Chelseaju uredno pobroje igrače pod ugovorom koje klub prosljeđuje na posudbe. Ovih dana zaustavili su se na monstruoznoj brojci 31, cijela vojska posuđenih legionara špancira svijetom propovijedajući Chelseajevo evanđelje, od zabačenih adresa Starog kontinenta pa sve dolje do Brazila (Nathan posuđen u Atletico Mineiro).
Ima u tom društvu bezimenih igrača koje zainteresirani mali klubovi poput Falkirka posude za kikiriki, ali i ozbiljnih teškaša poput Michyja Batshuaiyja. U prošloj sezoni belgijski napadač postigao je devet golova u 14 nastupa za Borussiju Dortmund, ali te se epizode više niti ne sjeća jer je već fokusiran na novi klub, Valenciju. Prema transfermarktu, Batshuayi vrijedi 40 milijuna eura.
Ima na tom popisu i hrvatskoj publici drugih poznatih lica. Eduardo Carvalho, recimo. Nekadašnji Dinamov vratar svojedobno je preselio u zapadni London da bi kao bogato plaćeni back-up glancao sjedalicu u prvom redu tribine i čuvao leđa prvoj dvojici vratara, ali u međuvremenu je proglašen suvišnim, pa sada kao perspektivni 35-godišnjak hoda po posudbama. Nakon dolaska Kepe Arrizabalaga klub ga je pridružio svojem nizozemskom odredu i poslao u Vitesse. Eduardo bi tako karijeru mogao završiti na adresi na kojoj je svoj međunarodni rejting 2010. godine pokušao bildati njegov kolega po oružju, Matej Delač.
Do danas Delač možda nije izgradio ime, ali jest reputaciju ukletog Holandeza našeg nogometa. Chelsea ga je slao na osam adresa, od Vitessea, Čeških Budejovica i Vittorije Guimaraes preko Zaprešića do Vojvodine, Sarajeva i Arlesa sve do Mouscrona. Neki lektirni pisci na policama gradskih knjižnica sa zavišću gledaju na broj Delačevih posudbi.
Nakon osam godina obilaska svijeta, Delač - inače tek 26-godišnjak - ovog je ljeta napokon razvrgnuo ugovor kako bi samostalno pokušao rekonstruirati ugled. Sidro je bacio u danskom Horsensu. Za razliku od strpljivog Delača, koji se nije protivio životu na posudbi, Stipe Perica je nakon tri godine boravka u istom režimu 2016. napustio Chelsea.
Privremeno se skrasio u Udineseu, što ne znači da se riješio etikete posuđenog igrača. Sada ga je Udinese posudio Frosinoneu. U ljeto 2014., otprilike u isto vrijeme kada je Pašalić prelazio u Chelsea, s etiketom wunderkinda u Barcelonu je transferiran Alen Halilović. Nakon dvije posudbe (Barcelona B i Sporting Gijon) mladi se nogometaš otrgnuo iz zagrljaja velikana, koji je u međuvremenu potpuno napustio politiku regrutiranja talenata iz La Masije i okrenuo se kupovini etabliranih zvijezda, ali nigdje ne uspijeva pronaći sreću. Posljednje iskustvo ujedno je i najteži udarac mladom igraču - u Milanu su ga prekrižili nakon samo mjesec dana boravka.
Halilović se pokušava evakuirati natrag prema La Ligi, govori se da bi mu pojas za spašavanje željeli baciti Girona i Espanyol... Politika dugoročnog vezanja talenata za predstavnike klupske aristokracije sve jasnije se pokazuje kao pouzdan način da mladići besplatno obiđu svijet, nauče jezike i riješe egzistenciju, ali i da usput nestanu s izbornikova radara ili čak potonu u anonimnost.