Engleski nogomet ove je sezone pridodao novu crtu nogometnoj povijesti. Manchester City osmi je klub ikada koji se može pohvaliti trostrukom krunom. U novijem dobu to su još samo Barcelona i Bayern München (dvaput) te Inter, dok iz prošlog stoljeća bilježimo Celtic, Ajax, PSV i Manchester United. I baš je čuveni sastav Crvenih vragova iz slavne 1998./1999. ostao posebno urezan u sjećanju nogometnih fanatika, a jedan od takvih je Branko Strupar, danas umirovljeni centarfor belgijske reprezentacije rođen u Zagrebu, koji je u redove Derby Countyja stigao baš na zimu 1999., pola godine prije nego što će Alex Ferguson zasjesti na nogometni vrh.
Sir Alex prije Pepa
- Sjećam se svog pogotka na Old Traffordu. Gubili smo 1:0 na poluvremenu, ja uopće nisam ni trebao biti u sastavu zbog bolova, ali ipak sam ušao u igru u drugom dijelu. Ne prođe ni 10 minuta i zabijem gol za 1:1. Meni je utakmica tog momenta završila. Otišao sam među naše navijače, nisam se ni htio vratiti. Na kraju smo izgubili 1:3, ali taj osjećaj kada ti svi psuju nakon postignutog pogotka... Nevjerojatno, ja, "ljakse" iz Prečkog, da zabijem na tako kultnom stadionu - prisjeća se sada 53-godišnji Strupar, koji zbog problema sa srcem više ne može uživati u glavnoj životnoj strasti, zbog čega mu je neizmjerno žao.
Ipak, kaže, najvažnije mu je da se dobro osjeća, te da je najteži zdravstveni period iza njega.
Strupar je najbolji dojam ostavio u Genku (1994.-1999.), u čijem je dresu postigao 78 pogodaka i upisao 22 asistencije, te podigao trofej belgijskog prvenstva i kupa, u jednoj sezoni (1997./98.) bio najbolji ligaški strijelac, ujedno i belgijski nogometaš godine. No, u telefonskom razgovoru fokus smo stavili na Struparov doživljaj dvaju povijesnih trenutaka - tripletu Uniteda proživio je iz prvog plana, a Cityjevu ispratio putem malih ekrana.
Veliki zaljubljenik u engleski nogomet istaknuo je pokoju dodirnu točku mančesterskih giganata, te usporedio Alexa Fergusona i Pepa Guardiolu. Oba trenera neupitno su obilježila jedno nogometno razdoblje, ali jasno je da u borbi statusa može pobijediti samo jedan.
- Fergusona bih uvijek izabrao prije Guardiole. On je božanstvo, bio je toliko moćan, imaš osjećaj da ga svi slijepo slušaju, nitko nije mogao imati ništa protiv njega. Sjetite se samo Beckhama i gađanja kopačkom. Tko nije na istoj valnoj duljini s Fergusonom, tražio je novu sredinu. Tu su on i Guardiola slični, ako pokušate nadići njihovu veličinu i ego, brzo će vas spustiti. Sjetite se kako je Pep više puta vadio Haalanda iako je Norvežanin već zabio nekoliko golova na utakmici i bio nadomak rekorda. Onda slijedi demagogija u stilu "Haaland neće imati motiva ako tako nastavi", a ustvari su to tipične Pepove fore kojima drži igrača na uzici. Fergusona će publika uvijek više voljeti, Englezima nije lako priznati uspjeh strancima, zato sahranjuju Guardiolu nakon svakog lošeg rezultata. Njihovi novinari su opasni, ali prema Fergusonu nisu bili, barem ne toliko. On se ogradio u startu, nekako je drukčije to rješavao, bio je imun na medijske kritike. Guardiolu to peče, jer osjeća da se radi o nepravdi.
Pobjednička genetika
Guardiola je kritiziran čak i kada uspijeva, to je nesreća kakva Fergusona nije pratila. Najčešće se u tom kontekstu spominje financijska moć, no činjenica je da je City od 2008. (kada su Arapi preuzeli klub) potrošio samo 300 milijuna eura više od Uniteda, na 15-godišnjoj razini to je gotovo zanemariva razlika.
- Guardioli treba skinuti kapu. Kombinatorika, način igre, lakoća dolaska do 16 metara i kreiranje situacije, trokuti po čitavom terenu, pritisak nakon izgubljene lopte... To se ne može izgraditi preko noći i bez patnje i mudrolija. Ove sezone dobio je sve što je zaslužio, kao i čitav City. Oni borbu za prvaka već imaju u genima, u LP su razmontirali Real, igrali najljepši nogomet. Vidjelo se da je ova sezona njihova. Arsenal se ispuhao, a United već dugo ne može konkurirati. Nedostaje im jedan Roy Keane, produžena ruka Alexa Fergusona. Kakva je to bila momčad... Danas United igra toplo-hladno, a tada im se nije mogao dogoditi loš rezultat protiv slabijih momčadi. Posebno su se iskazivali na malim utakmicama, tako i osvajali prvenstva.
Unitedov put do triplete bio je znatno dramatičniji od Cityjevog. Premier ligu osvojili su pobjedom u zadnjem kolu, u finalu LP Bayern su okrenuli u sučevoj nadoknadi (2:1), jedino je FA Kup s Newcastleom (2:0) bio koliko-toliko sigurna luka.
- Tko nije gledao tu momčad, ne zna što je propustio. Roy Keane tukao je i svoje i tuđe, Beckham slao loptu gdje god poželiš, Giggs probijao kad god zatreba, pa braća Neville, Stam, Solskjaer koji zna zabiti s klupe... Ma čudo od ekipe, ali meni se najviše svidio Paul Scholes. Podsjeća me na našeg Luku Modrića, obojica su skromni, a nevjerojatno dobri i nogometno inteligentni. Scholes nikada nije bio u ‘žiži‘ javnosti, no igrao je svoje i bio nezamjenjiv. City je tada igrao u drugoj ligi, ljudi su mogli navijati samo za United. Danas i Građani imaju momčad koje se treba plašiti. Nevjerojatan raspon kvalitete. Ne znaš koji je igrač gori za protivnika. Mislim da su u stanju ponoviti Ligu prvaka, pa čak i ponovo uzeti trostruku krunu iduće sezone.
No, Old Trafford je imao nešto što Etihad još uvijek nema - ljubav i simpatiju izvan vlastitog doma, a u tom će pogledu novac ipak odigrati značajnu ulogu.
- Neizmjerno bogatstvo uvijek je smetnja. Nije u šoldima sve, možeš kupiti svašta, ali ne i ono što ljudi misle. City je klub stvoren s velikim kapitalom, a to za mnoge nije poanta i ljepota nogometa. Zato je Leicester najljepša nogometna priča, istinski doživljaj. Kada sam došao u Špansko, nisam imao za germu, ali volio sam nogomet. Navijači se vode tim emocijama, ne možete ih kupiti, ni s milijardama ni s najboljim igračima.