U ovoj sezoni Pep Guardiola je posložio Manchester City u sustav nominalnih 3-4-2-1. Na terenu sukladno dinamici koju nameće igra odnosno City, taj se raspored pretače u 3-2-2-3. Ideja Guardiole podrazumijevala je visoku posljednju liniju tri brza stopera, dva snažna vezna ispred njih, pa dva ofenzivna iza tri napadača (dva krila i devetka).
Angažmanom Haalanda Guardiola je dobio idealnog centarfora za tu igru, a da bi dao više slobode ofenzivno vezistima Gündoganu i De Bruyneu, osnažio je veznu “korekciju” sa stoperom Stonesom. Podizanjem bočnih vezista Grealisha i Bernarda Silve do krilnih pozicija širio je obranu suparnika, a upravo su Gündogan i De Bruyne onda koristili pukotine sredine suparničkog bloka za ulazak u završnicu ili završni pas.
Guardiola Kovačića može koristiti u dvije varijante tog veznog kvarteta, onu prednju (Gündogan, De Bruyne) ili onu stražnju (Rodri, Stones). No, Guardiola želi da mu akcija iz pozadine ide brže, a u tom smislu Rodri i pogotovo Stones imaju određenih teškoća.
Rodri je tipičan radni vezist koji ima deficit hitrine, dok je Stones ipak stoper po vokaciji te kao takav tehnički siromašniji. Kako će za Stonesom biti potreba u posljednjoj liniji, Guardiolina ideja je da upravo Kovačić bude u tandemu s Rodrijem. To je optimalno u taktičkom smislu, jer Rodri je čvrst defenzivno, a Kovačić je tehnički bolji i, što je ključno, brži je.
U iznošenju lopte malo je igrača u Europi koji imaju njegovu brzinu, a pri tom i njegovu tehničku potkovanost. Kovačićeva je važna vrlina i to što se iz ofenzivne akcije može vrlo brzo vratiti u defenzivnu. Za igru koju prakticira Guardiola, s visokim pritiskom, presingom i ranjivijim blokom, Kovačićeva brzina u povratnoj trci predstavlja veliki plus.