Apsolutni kolekcionarski ulov, pogodak koji je vratio Chelsea u dvoboj na spektakularan način, ocjenjuje novinar Evening Standarda predstavu Matea Kovačića u derbiju s Liverpoolom, dok ga nagrađuje osmicom za posebno atraktivnu partituru i najljepši gol karijere. "Blues" vs "reds" završilo je podjelom bodova (2-2), kao po narudžbi Pepa Guardiole i njegovih "citizensa"; ono što je do jučer izgledalo kao staza prema naslovu prvaka, sada već dobiva obrise autoputa, bit će senzacija ako Manchester City ne osvoji četvrti naslov prvaka u posljednjih pet godina, ali neka herojem ove priče ipak ostane 27-godišnji hrvatski reprezentativac kao jedina zvijezda koja u perspektivi može zasjeniti Luku Modrića.
Ako je u Kovačićevu fenomenalnom golu bilo nečega uistinu zapanjujućeg, nama koji ga manje ili više pozorno pratimo cijelu karijeru, to je morao biti podatak da je uopće pucao na gol. Na sličnu drskost, naime da loptu s 20 metara vrati prema golu poput netom odšarafljene bombe, u vidu voleja, naučili su vas neki drugi igrači. Jučer Cantona, Zidane ili Ronaldinho, danas Suarez, Payet ili Henderson.
Suprotnost našim veznima
Od Kovačića u sličnim situacijama očekujete da učini ono što Kovačić čini već godinama, ono što zapravo čini većina naših veznih igrača neraspoloženih za avanturu. Nagazi siroticu kramponima, pomiluje je vanjskim dijelom kopačke, proslijedi je natrag u kolo. Idemo sve ispočetka.
Za razliku od Evening Standarda, specijalizirani portal WhoScored.com ne škrtari s ocjenama i u Kovačiću prepoznaje uvjerljivo prvu violinu utakmice. Njegovoj ocjeni (8,6) najbliže su se primaknuli suigrači Alonso i Kante (obojica 7,9). Ocjenu hrvatskog reprezentativca svakako ponderira činjenica da je gol suigračima dobacio kao pojas za spašavanje, pred kraj prvog poluvremena, dok mu se momčad davila u minusu od dva gola, ali briljantan gol definitivno nije jedini adut nogometaša koji je dvaput u karijeri podizao letvicu transfernih rekorda među našim nogometašima. Prvi put kada je iz Intera prešao u Real Madrid za 31 milijun eura, a drugi put kada je iz madridskog zatočeništva zbrisao u karijerni azil u zapadnom Londonu. Chelsea je tu povlasticu platio 45 milijuna eura. Na prvi pogled - paradoks.
Otkako je iz Dinama krenuo u bijeli svijet, brendiran kao sljedeća velika desetka europskog nogometa, Kovačićeva golgeterska statistika naočigled vene. U Dinamu je zabio osam golova u 73 nastupa. Iz Intera je s istim golgeterskim učinkom otišao nakon 97 utakmica. U Realu je zabijao na treningu, kada bi se osmjelio. Nikada zapravo ne biste rekli da je za tri madridske godine stigao upisati 109 nastupa, jer igrao je samo epizodne role i usput upisao tri gola. Na Stamford Bridgeu pronašao je sebe, ali se definitivno oprostio od ambicije da golovima rješava utakmice. Dokaz? 158 nastupa i četiri gola.
Kada pokušavate objasniti fenomen Matea Kovačića, sudarate se s rijetkim problemom. Dok su ga kao 12-godišnjeg "wunderkinda" regrutirali u Dinamo iz Linza, morali ste računati s time da će njegovu karijeru projektirati drukčije, da ne kažemo baš gramzivije. Kako ćete to najlakše učiniti? Tako da tehnički suverenog igrača, klinca koji "jede loptu", oglasite kao sljedećeg Bobana, Prosinečkog ili nekog sličnog nogometaša koji igru ima u malom prstu, potezom baca publiku u ekstazu, a usput i golovima rješava utakmice.
Oglas je bio lažnjak, jer Kovačić nije rođeni "matchwinner". Uslijed viška aspiracija javnost je bivala razočarana jer Kovačić nije isporučivao, a kao najbrutalniji kritičar predstavljao se Ćiro Blažević. Uvjeren da je trenerski "old school" pristup jedina ispravna metoda - nagazi ga, nek se zamisli - Ćiro mu je za slabijih dana poručivao kako je "izdajnik u našim redovima" i da bi "bio sav plav od moje galame, samo da sam mu trener". Ako se, međutim, odmaknemo od golova i tzv. ključnih dodavanja, lako dolazimo do zaključka da Kovačić nikada nije bio lažnjak. Njegov izbrušen smisao za igru otpočetka ste mogli prepoznati iz aviona, njegov je nogomet često bio užitak za oko i adrenalinska injekcija za krvotok njegove momčadi. Kovačić je danas vezni igrač koji može oplemeniti igru svake svjetske momčadi, i to nije hiperbola. Modrić, Brozović i Kovačić, na pamet mi u predvečerje Katara 2022. ne pada bolji vezni red u hijerarhiji svjetskih top reprezentacija.
Najbolje tek dolazi
"Pratim ga od prvog dana i bio sam uvjeren da će postati najbolji hrvatski igrač u povijesti, jer posjeduje nevjerojatne kapacitete", rekao je Ćiro Blažević u jednoj od svojih invektiva otprije par godina. Brzo premotavanje na početak 2022. i Ćirina prognoza sve manje miriše na hazard. Kovačić je na dobrom putu, možda je baš nevjerojatan gol Liverpoolu lansirna rampa s koje polijeće prema počasnom mjestu u domaćem Panteonu.
Ne treba raskopavati arhive da dođete do adekvatne usporedbe. Luka Modrić imao je 27,5 godina kada je u ožujku 2013. na Old Traffordu zabio golčinu Man Unitedu, odgurao "kraljevski klub" u sljedeći krug Lige prvaka i - spasio karijeru u Madridu. Mjesec dana kasnije s leđa mu je nestala etiketa transfernog promašaja. Devet godina kasnije o njemu govorimo kao o jednom od najvećih igrača u Realovoj povijesti, osvajaču Zlatne lopte i poster licu hrvatskog nogometa u svijetu. Mateo Kovačić u svibnju je navršio 27, a iza sebe ima 75 nastupa za "vatrene", svjetsko srebro s reprezentacijom i brdo od 17 klupskih trofeja (među njima i četiri Lige prvaka s Realom i Chelseajem). I šećer za kraj, terenom maršira kao da se najvažnije trofeje tek sprema osvojiti...