Kada se 12. veljače Roman Abramovič spustio na travnjak stadiona u Abu Dhabiju da stisne ruku treneru Thomasu Tuchelu i podigne Fifin pehar svjetskog klupskog prvaka, jedan se povijesni ciklus zatvorio.
Za gotovo devetnaest godina, koliko se nalazi u vlasničkom portfelju ruskog oligarha, Chelsea je osvojio baš svaki trofej koji se dotad našao u ponudi - Premier liga, Liga prvaka, Europska liga, FA Kup, Liga kup, Svjetsko klupsko prvenstvo - pripremivši teren diskretnom milijarderu da uz pobjedničke trube, s čekom od dvije ili tri milijarde eura u džepu, odjaše u suton.
Abramovič nije iskoristio priliku. Točnije rečeno - nije niti razmišljao o odlasku, iako je najmanje tri godine svjestan da u Velikoj Britaniji slabo kotira.
U engleskoj prijestolnici 55-godišnjak nije viđen od 2019., jer mu je vlada uskratila vizu nakon što je proglašen "osobom od posebnog interesa".
Od slučaja trovanja Sergeja Skripala i njegove kćeri Julije u Salisburyju - atentat u režiji Putinovih agenata - javnost ne skriva iritaciju na ruski "new money", bahato zgrtanje nekretnina na Knightsbridgeu i špijunsko rovarenje po zemlji.
Kupovanje povijesti
Englezi su, međutim, duhovit svijet pa uvijek pronađu način kako ironizirati na vlastiti račun. Naš glavni grad nema tih atributa poput Pariza, koji je "grad svjetlosti" ili "vječnog grada" Rima, pišu ovih dana kolumnisti, ali nećete pogriješiti ako ga zovete Moscow-on-Thames ili Londongrad.
Jedna od poznatijih Chelseajevih navijačkih stranica nosi naslov "We Ain't Got No History", aluzija na provokacije prema kojima svi uspjesi do Abramovičeva dolaska stanu u tanku čitanku, ne deblju od zbirke o talijanskim vojnim pobjedama. Otkako je Rus preuzeo "plave", oni su najuspješniji engleski klub, trofejniji od Uniteda, Cityja i Liverpoola. S nizom velikih igrača i karizmatičnih menadžera, s kojima gazda često nije imao strpljenja pa ih je lansirao s vrha Stamford Bridgea, ali redovito tako da ih prethodno zaštiti raskošnim padobranom.
Rekao bi zlobnik da je Chelsea sebi napokon kupio trofejnu i onu drugu povijest, ali sada je klub u opasnosti da ostane bez arhitekta i financijera te priče.
Englezi su od Abramoviča očekivali da se jasno odredi o ratu u Ukrajini. Očekivali su, drugim riječima, da se distancira od Vladimira Putina i njegova agresorskog pohoda na suverenu susjednu zemlju. Umjesto toga, dobili su mlaku i mutnu antiratnu poslanicu. I Abramovičevu odluku da klub prepušta na upravljanje povjerenicima Chelseajeve dobrotvorne fondacije.
Pokušaj kontrole kluba preko bliskih posrednika u startu je, međutim, naletio na veliki otpor.
"Odakle vam pravo da te ljude koristite kao štit?", najglasniji je po običaju bio Gary Neville. Nakon toga se sedmero uglednih povjerenika pokolebalo.
Među njima se nalaze i važna i ugledna lica poput Sebastiana Coea, predsjednika World Athleticsa, antirasističkog aktivista Piare Powara i odvjetnika Johna Devinea.
S bjesnim medijima i ogorčenom javnošću za vratom, Roman Abramovič možda bi mogao na daljinski upravljati klubom iz hrvatske lige. Mi barem imamo svijetlih iskustava na tom planu, granica je meka, a Duracell baterije uredno šljakaju i nakon tri-četiri godine života u egzilu. U Engleskoj će to ići malo teže. Abramovič je na rubu da izgubi (čitaj: proda) klub.
Perestrojka i pretvorba
Iako ga je ukrajinska strana u ponedjeljak pozvala da posreduje u pregovorima s Rusima, što je on navodno i prihvatio, mogul na čelu Chelseaja više ne može kupovati simpatije javnosti samo zato što donosi uspjehe.
On figurira kao Putinov čovjek od povjerenja, i to se u doglednoj budućnosti neće promijeniti. Kada se kriza razbuktala, iz Monte Carla je odletio u Moskvu, grad u kojem je sve stekao, premda je odrastao u sibirskoj zabiti i kao već bogat čovjek obnašao guvernersku dužnost u Čukotki, na istoku Rusije.
Abramovičeva priča je filmska. Prije četvrtog rođendana ostao je bez roditelja i odrastao je pod bakinim krovom.
"Nikad nisam bio dobar student", priznao je 2012. u rijetkom javnom nastupu, ali s druge strane, od rane je mladosti pokazivao poduzetničku inicijativu. Već u vojsci je zaradio prvi veći novac, prodavši oficirima ukradeni benzin. U sljedećem kadru iz moskovskog apartmana prodavao je gumene patkice, pa se uz pozajmicu punca okrenuo trgovini parfemima.
Ali bez perestrojke, pretvorbe i savezništva s Borisom Berezovskim, ostao bi zauvijek samo uspješan veletrgovac.
Ovako je dobio priliku kupiti naftnog diva Sibneft - kompaniju vrijednu 600 mil. dolara dobio je za 100 milijuna - čime je zakoračio među milijardere i do danas postao personifikacija oligarha s nogometnim klubom kao igračkom u vlasništvu.
Sada vjerojatno trči posljednji krug, a neki novi šeik u Zaljevu već zadovoljno trlja ruke...
Komentari (0)
Komentiraj