U mnogim je karijerama deset seniorskih godina gotovo cijela profesionalna im priča. U njegovu je slučaju sve drukčije. Kad s 28 godina bilježite desetljeće karijere u vrhunskim svjetskim klubovima, deset godina staža u jednoj od najboljih svjetskih reprezentacija, onda je jasno da ste i veliki nogometaš i možete biti još bolji. To nije subjektivan dojam, to je činjenica. Sa 16 godina tretiran je kao novi Zvone Boban nakon iskoraka u najjačoj momčadi svoje države. S 18 je zaslužio transfer u jedan od najvećih klubova Italije.
S 21 dobio je poziv u najveći klub svijeta. S 24 godine hrabro je odlučio krenuti dalje i u jednom od najbogatijih klubova svijeta izboriti top status težim putom. Sve to u međuvremenu je garnirao tinejdžerskim debijem za veliku reprezentaciju kakva je Hrvatska, s kojom je osvojio dva odličja na mundijalima, učvrstio s 20 trofeja, od hrvatskog preko španjolskog, do europskog i svjetskog naslova... Što dodati tome osim - senzacionalno!
Vjerojatno je sva ta brzina napredovanja doprinijela da se Kovačiću zarana nametnulo visoke kriterije očekivanja. Ti iskoraci odjekivali su snažno u javnosti, a realno tinejdžer u Dinamu, pa u teškoj zbilji talijanske lige i klubu u padu (Inter), nije za toliki teret odgovornosti bio pripremljen ni tehničko-taktički, a ni psihološki. Potencijali su svima bili jasni, ali nisu mu davali vremena da ih razvije. Čim bi negdje uhvatio ritam, slijedile su selidbe i nove prilagodbe. I tako je dobrodušni fini dečko u (pre)brzom rastu često bio u raskoraku nužnog procesa sazrijevanja i postupnog napredovanja. Plaćao je ceh ranom iskoraku i još ranijim velikim očekivanjima, a što je simbolički bilo najvidljivije baš u Hrvatskoj. Otkako ga je Igor Štimac uvrstio u reprezentaciju, u vrlo delikatnom dvoboju protiv Srbije 2013. godine, u dobi od 18 godina i 10 mjeseci, sljedećih smo godina u različitim izborničkim erama svjedočili toplo-hladno vatrenom mu životu. I posljedično u domaćoj javnosti. U toj utakmici protiv Srbije bio je dio čarobnog kvarteta hrvatskog talenta Kovačić - Rakitić - Kranjčar - Modrić. Da se čovjek naježi, a istovremeno da se mladi igrač ipak zamisli kolika je konkurencija u veznom redu Hrvatske, pogotovo kad se pored Badelja priključio i Brozović…
Fajterska narav
Iako je igrao više dobrih važnih utakmica, poglavito kad je Modrić bio ozlijeđen, u pravilu je bilo premalo za nepodijeljene pozitivne kritike. “Da, ali…” I čim bi izostao rezultat, Kovačić je bio prvi na udaru kritike, uz potencirani stav “nije ono što se očekivalo”. Njegova karijera ukazuje da baš jest ono što se realno moglo očekivati temeljem ogromnog mu talenta. Uvijek se može više, naravno…
Mateo Kovačić, za razliku od nekih drugih koji su (pre)rano bljesnuli, nije posustajao pred sumnjama i preprekama, koliko god mu je, objektivno, bilo teško, što je ukazivalo na fajtersku narav, a što je zorno demonstrirao u Realu. Nisu ga htjeli pustiti kad je poželio otići negdje gdje će igrati stalno. Ostao je uporan, iako je Real nudio novi ugovor, i taj je nogometni raj, koji je imao samo jednu paklenu mu situaciju, manjak igre, zamijenio izazovom u Premiershipu. Kad je istekla posudba, nije promijenio stav da će pored tri tenora (Casemiro, Modrić, Kroos) biti i dalje alternativa i inzistirao je na ostanku u Chelseaju. Malo bi tko izabrao taj rizik, ali pet godina kasnije potvrdilo se da je dobro postupio i bio hrabar. Danas je s 28 godina protagonist Chelseaja i hrvatske reprezentacije, ovjenčan trofejima, slavom i bogatstvom, a iznad svega ispunjen i kao otac i suprug. Dakle, ima sve preduvjete da sljedećih 7-8 godina nadmaši sve ono što je do sada već napravio. A to je već sad senzacionalno…
Umor stigao na naplatu
Vjerojatno je životno sazrijevanje doprinjelo da napokon prihvati otvoren razgovor, bez tabu tema o svih tih deset mu (i više) godina. Nije tip od medija. Nije da ne cijeni medijsko poslanje, više djeluje da voli mir svojeg kruga života. No, akter tako velikih klubova, napokon etablirani protagonist reprezentacije, treba preuzeti i odgovornost za javnu riječ jer ona ima težinu za njega, momčad, za razumijevanja situacija. Pomalo iznenađeni što je prihvatio, ugodno dojmljeni otvorenošću, spoznajemo da je ovo Kovačić “onih očekivanja”. U kontekstu zebnji pri pomisli na Modrićev finale, pojava “novog” Kovačića osnažuje nade u nastavke vatrene bajke…
Duži uvod bio je nužan zbog dekade sjena na realnosti njegove karijere, koja je trenutno pod teretom klupske situacije. Krenimo od toga da je 2023. slabo krenula, momčadi i vama?
- Tek sad sam osjetio kako je bilo reprezentativcima koji su u Rusiji igrali sve utakmice SP-a. U Kataru sam doživio to iskustvo i to je ogromno pražnjenje, fizičko i emotivno. Svi osjete posljedice praznih baterija kad se vrate u klub i odmah idu u natjecanje.
Vi ste se i ozlijedili?
- Imao sam problem s listom, ali to je sada O.K. Određene teškoće mi još od prije SP-a stvara koljeno. Nisu značajne, ali smetaju i uskoro ću to morati razriješiti. Protiv Tottenhama nisam igrao jer me jaka viroza prikovala za krevet.
Napalo vas sa svih strana?
- Ništa neuobičajeno u životu profesionalnog igrača. Neću se žaliti. Nagomilani umor poslije Mundijala došao je na naplatu. Prvi puta se igrao unutar sezone. Čudno je to, jer kada završi SP imate osjećaj da slijedi uobičajeni duži ljetni odmor. No, moraš se vratiti odmah u klub i ući u žestoki natjecateljski dril.
Sličnu muku je prolazio i Modrić u siječnju. I vi ste preskočili pripremu?
- Nije bilo vremena za pripremu. Nakon dočeka imao sam tjedan dana slobodnog. Iskoristio sam ih da nakon pet godina napokon doživim Božić u Hrvatskoj. Ta mi je atmosfera, uz obitelj, prijatelje, baš nedostajala jer se u Engleskoj u to doba intenzivno igra. I malo se opustiš, pogotovo sretan ostvarenjem na Mundijalu, pa pojedeš nešto više slatkog i eto kilogram-dva viška. Meni to odmah smeta. Moram biti na optimalnoj kilaži 77-78 kg kako bih mogao biti u standardnim ritmovima.
Morali biste se pripaziti onda?
- Pazim stalno, ali ovo je bila izvanredna situacija. Morao sam se malo opustiti nakon drila u Kataru, napuniti baterije. U Rusiji sam najjasnije spoznao fenomenologiju Luke Modrića. Prava škola kako se održava forma i napreduje. Gledaš mu pripremu, trening, potom preventivno istezanje, gledaš mu ukupno ponašanje i pristup nakon najveće pobjede, kako se odmah okreće oporavku i pripremi idućeg izazova. Nema kod njega zadovoljavanja, odmah fokus na novu utakmicu. Kad gledaš na treningu i utakmici kako ide, a ima deset godina više, nelagodno ti je ako ga ne slijediš. To nas sve potiče. Zato je Luka i danas maestralni Modrić. Od 2015. i ja sam počeo raditi po posebnom programu.
Muči me situacija
Imate svog trenera?
- Surađujem s doktorom Andrejom Milutinovićem još iz vremena Intera. Izuzetan stručnjak za kondiciju, prevenciju ozljeda, ali i za oporavak. Svakog dana odrađujem poseban program rada od 20-30 minuta, prioritetno za preventivu. Već godinu dana hranim se po naputku nutricionista. Posljedice kraćeg odmaka od toga tijekom božićnog odmora samo potvrđuju važnost tog pristupa.
Chelsea ima mnoštvo problema. Što se događa?
- U Chelseaju mi je od prvog dana sve fenomenalno, borili smo se za vrh i osvajali trofeje četiri godine i baš zato me jako muči ovo trenutno stanje. Osobno me sram kao igrača kad pogledam tablicu i vidim Chelsea na 10. mjestu. Klub, navijači, nisu zaslužili ovu muku i trebamo je odmah mijenjati. Ne bih rekao da je u pitanju jedan problem ili situacija. Ovo je nova era kluba, došli su novi vlasnik, novi ljudi, novi trener i igrači, puno se ulaže u mlade, a to su procesi svekolikih prilagodbi novoj eri, koji iziskuju vrijeme. Nažalost, rezultati su nam ispod svih razina, neovisno o objektivnim teškoćama. Već četiri poraza u ovoj godini u Premiershipu, porazi u oba Kupa sa Cityjem, poraz u prvom dvoboju LP u Dortmundu. Nitko od nas nije živio takvu situaciju i zato nam je teško. No, nemamo alibija. Već od subote i Leedsa na našem stadionu moramo dobiti, a onda samopouzdano u utorak dočekati Borussiju i izboriti prolaz. Takav uspjeh može sve promijeniti na bolje.
Vrijeme za korekcije
U Dortmundu ste bili na klupi. Kakav odnos imate s Grahamom Potterom?
- Vrlo korektan. Svaki trener ima nove ideje. Iskazao se u Brightonu, treba i njemu da se prilagodi velikom klubu s većim ambicijama. Potter mi djeluje dobar čovjek i trener, te sam uvjerenja da će naći način da svi zajedno prevladavamo ovu krizu. Pozitivan sam jer još ima četiri mjeseca sezone i dosta prilika da nadoknadimo propušteno. Imamo kvalitete za to, samo to moramo početi pokazivati na terenu.
Što od vas Potter traži u igri?
- Slično onome što sam radio i kod Tuchela. Želi da vodim igru, razigravam suigrače. Razlika je možda u tome što daje više slobode u igri, adaptira se i suparniku, drugačija je organizacija.
Uvjerljiv je dojam da ste s Tuchelom vi igrali svoj najbolji nogomet?
- Zbilja sam se odlično snašao s njim od prvog dana. Imali smo odmah dobru seriju, a meni je baš odlično sjeo način igre u 3-4-2-1 sustavu. Puno sam napredovao kod Tuchela, koji mi je prije svega ukazivao na važnost postavljanja na terenu. Osnažio sam u preuzimanju odgovornosti, bitno poboljšao defenzivnu igru. Imao sam jasnu zadaću u organizaciji igre, a to je povezivanje obrambene i napadačke linije, svejedno u formaciji s tri vezna ili s dvije “šestice”.
Čini se da Todd Boehly ne stvara pritisak, barem ne javno, zbog slabih rezultata. Kao da stvara priču za budućnost i ima vremena. Pitanje jest ima li okruženje, naviklo na stalnu borbu za vrh, strpljenja za takve pristupe. Unutar rasprava oko tih planova u medijima se zavrtjelo i pitanje vašeg statusa.
- Puno je glasina i priča o transfer-listama i otpisivanjima.... Iskreno, ne razumijem odakle dolaze. Realnost mi je ista kao proteklih sezona. Osjećam da me cijene, podržavaju, igram standardno kad sam fit. Mediji rade svoje priče, O.K., ali primjećujem da ta slika nije odraz događaja u stvarnosti.
Možda im se serviraju takve glasine kao priprema terena?
- To ja ne osjećam jer se respekti i simpatije prema meni nisu promijenili. Odigrao sam preko 200 utakmica za Chelsea, osvojio važne trofeje, bio sam standardan dio te momčadi. Ništa se nije promijenilo osim ovog trenutnog rezultata. Što se tiče igre logično je da treneri doziraju snage, ritam je paklen u Engleskoj. No, bio sam u rotacijama s vrhunskim veznjacima kao Jorginho, Kante. O.K., početak godine nije bio sjajan, ali uvjeren sam da je to u mojem slučaju bio teret Mundijala.
Opterećuju li vas medijske špekulacije da ste navodno otpisani u Chelseaju?
- Ne, doista ne jer se to, barem za sada, ne događa. Te su špekulacije dio folklora u nogometu.
Fokus na preokret
Činjenica jest da vam ugovor istječe 2024. i u lipnju ulazite u posljednju godinu. Dakle, neka odluka se mora donijeti, ili produžetak, ili prodaja. Kako i ozbiljni izvori navode, niz je zainteresiranih, prije svega u Engleskoj i Italiji...
- Hajde da razbistrimo stvari. Logično je da ćemo klub i ja uskoro morati razgovarati. Kako sam u karijeri na svojoj koži stekao iskustvo da nije dobro žuriti, nisam nestrpljiv, niti opterećen. Fokusiran sam na ta četiri mjeseca sezone i kako dati što bolji doprinos da se momčad podigne na pripadajuće razine. Klub ima glavnu riječ po pitanju našeg odnosa. Kad ocijene da je trenutak, sigurno će mi reći što planiraju i shodno tome što nam je raditi. U nogometu su sve opcije otvorene.
Koje su vaše želje?
- Chelsea prije svega! Od dolaska 2018. meni je u klubu izvanredno. Život u Londonu isto tako. Zahvalan sam Chelseaju na svemu što mi pruža, a što je bilo u mojim očekivanjima kad sam dolazio iz Reala, osjećam navijačku privrženost. Zbog svega, Chelsea je moj prioritet. No, ako ne budem više njegov prioritet, onda ću razmotriti što dalje. Do tada se najbolje fokusirati na preokret Chelseajeve sezone.
Chelsea je vaša aktualna inozemna postaja, prva seniorska bio je Inter. Odlazak u Nerazzurre kao da se jučer dogodio?
- Je, baš se i meni tako čini, a što se sve događalo u prošlih deset godina... Ni u snu te 2013. nije mi bilo da ću otići iz Dinama. Meni je život u Dinamu bio fantastičan, posložen, osjetio sam Ligu prvaka, imao odličan odnos s trenerom Jurčićem, a u svom domu u Sesvetama i u Zagrebu baš sam uživao. Kad imaš 18 godina otkrivaš svijet, gladan si napredovanja, uspjeha, a onda se sve okrene naglavačke za jedan dan!
Pa, išli ste na višu razinu, nije to baš tako loše?
- Ma, daleko od toga, bio sam sretan što me tako jako želi veliki klub kao Inter. No, bio sam i šokiran kad sam spoznao da odlazim, da se sve mijenja i idem u nepoznato. Zatvorio sam se u jednom trenutku u sobu i baš se rasplakao. Slomile su me emocije. Onda sam se resetirao i krenuo u borbu. Nije bilo druge.
Život u metropoli biznisa, glamoura, mode i nogometa bio je suočenje sa surovošću elitnog profesionalizma i manjkom nogometne romantike?
- Na neki način već sam bio pripremljen na to. Brže sam sazrijevao i u Zagrebu, odnosno, Sesvetama živeći sam. Otac je odlučio da se zbog dvije mlađe sestre obitelj treba vratiti u Austriju. Ukazao mi je veliko povjerenje time što me ostavio samog u Zagrebu. Potaknulo me da se učim brinuti za sebe i osamostalim. Bila je to teška odluka za moje roditelje, ali hrabro su postupili zbog mene i mojih snova.
Figura oca je očito bila jako važna u vašem nogometnom razvoju?
- U svemu! Radio je svaki dan na baušteli, kretao u 6 ujutro i do 7 navečer. Davao je sve od sebe da obitelji osigura ugodan život u Austriji. Nikad nam ništa nije manjkalo, ni meni ni sestrama, te sam zahvalan na bezbrižnosti odrastanja koje nam je osigurao. I to što se odlučio na povratak u Hrvatsku samo zbog mene, budući da je spoznao da ću nogometno moći napraviti iskorak kroz šansu koja se ukazala u Dinamu, odaje mi njegovu ljubav. Nije lako preseliti cijelu obitelj kad ste postigli određenu sigurnost u inozemstvu i ući u rizike. Tata je dobio posao na održavanju u Maksimiru. Nakon nekoliko godina procijenio je da je trenutak kad mora misliti što je bolje za moje mlađe sestre i njihovo školovanje, te je s majkom odlučio da se vrate u Linz. To što je osjećao da mogu samostalno funkcionirati u Zagrebu sigurno mu je olakšalo teške odluke i razdvojenost. Kazao mi je samo da poštujem druge, da se ne hvalim nego nastavim i dalje puno truditi, te da će me to odvesti na pravi put.
Kad ste zaradili prvi veliki novac mogli ste napokon olakšati život roditeljima?
- Znali su se tata i mama dobro brinuti za sve nas, ali točno je, nema ljepšeg osjećaja kad svojim roditeljima možete uzvratiti na veliku žrtvu koju su činili zbog vas, te im učiniti život komotnijim. Kupio sam im kuću, ocu auto, to je najmanje što sam mogao učiniti za njih.
Inter vas je naučio patiti u nogometu jer prolazio je teško razdoblje nakon trijumfalne ere s Mourinhom. Vi ste bili premladi da pokrijete sve njihove slabosti, ali stalno ste napredovali. Italija je optimalna tehničko-taktička nadgradnja, iako je za mlade igrače teška liga.
- Je, teška je liga i to te primorava da brže sazrijevaš. Puno sam naučio tih godina, stekao brojne prijatelje i lijepe milanske memorije.
Stramaccioni, Mancini, Mazzarri, s kim je bilo najteže?
- S Robertom Mancinijem, definitivno! Vrlo zahtjevan, strog, bio sam “desetka”, ali me stavljao i na drugu špicu, na bok. Imali smo prilično napet odnos...
Čvrsta odluka
No, pod njegovim vodstvom kroz 29 utakmica ste iskoračili i briljirali u prijateljskom dvoboju s Realom. To vam je usmjerilo karijeru na višu razinu. Opet!
- Sve se brzo odvilo. Real se dogovorio s Interom i sa mnom, i kako sam brzo napustio Dinamo, još brže sam otišao iz Intera... Vjerojatno to nije bilo najsretnije rješenje za mene jer u Real igrači dolaze uglavnom odmah spremni za najveća iskušenja, s 27-28 godina. Velika je čast biti dio Reala i naravno da sam bio jako uzbuđen transferom. No, sve te brzine promjena su prilično utjecale na moje samopouzdanje i razvoj. Za to je nužan kontinuitet i potpuna prilagodba unutar okruženja. Čim bi se približio tom osjećaju, eto promjena. Mnogi banaliziraju te stvari jer, kao, moraš biti sretan što ti se to događa. Jesi sretan u startu, ali nije to lako procesuirati i istodobno odmah igrati na najvišoj razini. Real daje sve, ali traži sve, odmah i sada. Uvijek je pritisak i nema opuštanja. Moja je sreća da je tamo bio Modrić, čija je riječ bila važna kada me Real planirao dovesti, a koji mi je jako puno pomogao.
Pomalo je čudno kad netko inzistira na odlasku iz Reala iako ga želi zadržati i to u vrlo plodnoj trofejnoj eri. No, tri godine po dolasku, nakon 109 utakmica i 9 osvojenih trofeja (3 Lige prvaka, 2 Svjetska kupa, jedno španjolsko prvenstvo, 2 europska Superkupa i 1 španjolski Superkup), doslovno ste primorali klub da vas pusti u Chelsea. I još su vjerovali u vas i pristali su samo na posudbu. U čemu je bio problem?
- Prije svega naglasit ću da je Real fantastičan klub. Dolazeći, znao sam što me čeka. S tek 21 godinom imao sam privilegij trenirati i igrati s velikanima kao što su Ronaldo, Ramos, Benzema, Modrić, Bale i drugi. Jako sam zahvalan što mi je omogućio življenje u takvom okruženju, osvajanje devet trofeja, senzacionalnu serije od tri uzastopne LP. No, nisam se osjećao sretan što sam statist te priče. Nakon trećeg finala definitivno sam odlučio da moram nešto promijeniti. Nisam igrao u niti jednom od tri finala sa Zidaneom. Za prva dva nisam imao pravo biti ljut, ali u ovom trećem me baš razočaralo da mi nije dao ni minute. Odmah dolje na terenu osjetio sam da je i njemu žao što se tako odvilo. No, čvrsto sam odlučio da idem! U Realu je sve bilo super osim najvažnijeg - nisam dovoljno igrao!
Nogomet mi neće dosaditi
Jeste li pričali o tome sa Zidaneom?
- Imali smo nekoliko razgovara prije. Odavao mi je respekt, podržavao me i, bez lažne skromnosti, kad sam igrao bio sam na visini zadatka. To mi je davao do znanja i govorio da budem strpljiv. No, bilo je jasno, Casemiro - Kroos - Modrić bili su nedodirljivi. Nakon tri godine više nisam mogao izdržati. Znao sam da Zidane ide, ali kako je vrijeme pokazalo, ni kasnije se ništa nije mijenjalo u hijerarhijama. Bio je prejak taj trio. Real je bio protiv mog odlaska, odmah su ponudili novi duži ugovor, ali ja sam odmah otkazao i kuću prije odlaska u reprezentaciju za SP. Proveli smo ljeto 2018. u zategnutim odnosima, ali naposljetku su prihvatili da idem na posudbu. U Chelseaju sam dobio sve ono što sam nasušno trebao, kontinuitet igre i osjećaj da me vide kao važnog igrača.
Mogli ste ostati u Realu nakon isteka posudbe?
- Bilo mi je predobro u Chelseaju da bih opet mijenjao. Klub je tada imao zabranu transfera od FIFA-e, a kako sam ja bio posuđen, mene su mogli otkupiti od Reala. Dogovorili su, Real nije više radio probleme. Nisam se s Madriđanima razišao na najbolji način i to mi je krivo. Imam ogroman respekt za Real i uvijek ću biti zahvalan što su mi sve pružili.
U Chelseaju ste prvo sa Sarrijem dobro surađivali, osvojili Euroligu. No, s Thomasom Tuchelom je priča svih priča neočekivano garnirana Ligom prvaka?
- Zbilja sam dobro postupio vezujući se za Chelsea. Četiri trofeja optimalni su okvir sreći i zadovoljstvu igranja u kontinuitetu, u sredini gdje su me tretirali uvijek kao neupitnog protagonista. Sa Sarrijem je bilo vrlo dobro, a s Tuchelom izvanredno! Kliknuli smo od prvog dana kad je došao. Pružio mi je onaj igraču najvažniji osjećaj da si mu jako važan. Njegov stil igre bio je kao stvoren za mene, najviše sam napredovao igrački i u zrelosti. Puno smo pričali, pomoglo je i to da govorim njemački, pa mu je bilo puno lakše objašnjavati što mi je raditi, korigirati.
Sigurno je isticao da poboljšate završnicu!
- Ha, ha, to svi vide, ha, ha… To mi je deficit, puno je prostora za napredak. Doduše, kod Tuchela temeljan zadatak bio mi je dovesti loptu do završne trećine i predati je napadačima, koji će dovršiti stvari. Puno se trošim u tome i u završnici mi ponestane svježine. U tom smislu trebam kvalitetnije dozirati trku. Nerijetko se bespotrebno trošim na sve strane, gdje i taktički nije logično.
Nije lako dozirati se u brutalnom ritmu Premiershipa?
- Ovdje se doista fizički ide u vrtoglavim ritmovima. Moraš biti 100% spreman i fokusiran da bi odgovorio toj razini. U Španjolskoj je bilo više tehničkog nogometa, pa se s loptom može dozirati potrošnja. Iako, igra se i tamo prilično brzo.
Nogomet je danas sport u kojem je sve manje prevlasti nogometa?
- Mislite li na manjak vica u igri, nadigravanja, driblinga, slažem se. Puno je trke, agresivnosti i presinga. Prije desetak godina bilo je lakše igrati. Morate se prilagoditi. Meni je prosjek trčanja 11-12 kilometra, s dosta bržih i sprinterski dionica. S iskustvom trebam ući u rutinu kontrole napora, pribjeći kratkom pasu kad treba, koji nekima djeluje alibi pas, a u stvari je prilika za kratki predah.
Takav gore-dole dril nogometa može dosaditi?
- Mislim da nogomet ne može dosaditi, barem meni ne. Uvijek ima svoju draž i obožavam ga kao i kada sam kao klinac maštao postati profesionalni igrač. Ne znam gube li mlađe generacije interes, nadam se da ne. Istina je da smo mi kao klinici uvijek haklali, od jutra do mraka bilo nas je na školskom igralištu. Danas, kad u Sesvetama prođem kraj moje škole, gotovo uvijek je prazno…
Privilegiran život
Jeste promišljali dokad biste mogli igrati?
- Nisam, ne, to je daleko, dao Bog zdravlja. Pa, u svibnju ću tek navršiti 29. Iskustvo me uči da se ne opterećujem što će jednom sutra biti, nego da uživam ono što živim danas, sada... Zato idem dan po dan, utakmicu po utakmicu, sezonu po sezonu, davati sve od sebe i, ponavljam, uživati u nogometu jer to je privilegirani život kojeg svi mi moramo cijeniti!