Mateo Kovačić nije pokorio Windsor Park poput Bajde Vukasa, općenito je igrač drugačijeg stila i karakteristika, ali on je taj koji je podigao pobjednički pehar u službenom natjecanju te se na svoj način upisao u anale čuvenog zdanja. Interna tražilica tradicijske baštine legendarnog stadiona u Sjevernoj Irskoj, smještenog u stambenom naselju do kojeg za manje pod pola sata šetnje dođete od centra grada kad je "zrak čist" a terorističke grupacije u mirovanju, na pojam Hrvati izbacila bi imena Bernarda Bajde Vukasa, Dinama i utakmicu Vatrenih u studenom 2016. godine kad su na toj adresi svladali domaćina u prijateljskom ogledu 3:0.
Mateo Kovačić u srijedu je osvojio svoj 17. klupski trofej, treći otkako nosi dres Chelseja. Pritom su svi s Bluesima europski, engleski nema još nijedan. Hrvatski veznjak igrao je 120 minuta, nije pucao s bijele točke, ali statistika koju je objavio SofaScore govori da je imao 115 kontakata s loptom, pritom 91,2 posto točnih dodavanja, tri potencijalne predasistencije, no te šanse nisu zabijene, osam točnih dugih lopti od 12 pokušaja, čak devet osvojenih duela od 11, jedan realiziran dribling, sedam oduzetih lopti, istina i samo jedan i to blokiran udarac po golu. Iako nije bio ni strijelac niti asistent Kovačić je dobio pozitivne recenzije od mnogih, premda njegov način igre u kojem ne preuzima puno rizika neke toliko ne oduševljava.
Thomas Tuchel doveo je Romelua Lukakua i puca na englesko prijestolje. U jakoj konkurenciji europskog prvaka Kovačić je ponovno bio starter, kao i otkako je on trener, osim u finišu protekle sezone kad ga je ozljeda poduže držala izvan terena. Zlatko Dalić na Euru ga je instalirao u udarnih 11 Vatrenih, u vezni red uz Modrića i Brozovića, i danas se može reći da je Mateo u najboljoj poziciji u životu. Ima povjerenje i klupskog trenera i izbornika te tek 27 godina.
Na njemu je da u ovoj i sljedećim sezonama ponudi svoj najbolji nogomet u karijeri. Sam zna što mora poboljšati kako bi bio kompletniji i opasniji po suparnička vrata. U Realu i Chelseaju je u točno 250 nastupa dao pet pogodaka. Tome je pridodao 15 asistencija. U šest godina. Jasno je gdje škripi i što ga više od bilo čega dijeli od TOP klasa svjetskog nogometa. Kad bi Kovačić bio ubojitiji vrijedio bi i više od 45 milijuna eura, a i ovako je najskuplji među Hrvatima.
Točno na današnji dan prije 66 godina, 13. kolovoza 1955. Bernard Vukas na istom je mjestu igrao za reprezentaciju Europe protiv Velike Britanije. Europa je dobila 4:1, Vukas je dao tri gola, a za četvrti bio asistent. Neki će ga i do danas uvrštavati među tri ili pet najboljih hrvatskih nogometaša svih vremena, što je vrlo subjektivno, no Bajdo je bio faca, karizmatičan lik svojega doba s niz igračkih vrlina, ali opet najviše ga se pamti po pogocima. Čak više nego po driblinzima, iako je Stjepan Bobek jednom za njega s dozom sarkazma rekao: "Kad je primio loptu suigrači nisu ni morali trčati u napadu jer znali su da će rješavati sve sam".
Kovačić nije ovladao pozornicom kao Vukas, nije se to od njega ni očekivalo, ali je nastavio utabanim putem prekrasne tradicije Hrvata na toj lokaciji. Nije ga bilo u sastavu hrvatske reprezentacije koja je 15. studenoga 2016. svladala Sjevernu Irsku 3:0. Tada su pogađali Mario Mandžukić, Duje Čop i posebno atraktivno Andrej Kramarić.
Windsor Park je otvoren 1905. godine, dvaput je renoviran i danas izgleda vrlo dobro. Prima dvadestak tisuća gledatelja. Na njemu je igrao i Dinano 2008. godine kao gost Linfielda u kvalifikacijama za Ligu prvaka i dobio 2:0 golovima Mandžukića i Drpića, a najpoznatiji je kao sjevernoriska arena u kojoj se klicalo Georgeu Bestu.
Vukas, Dinamo, Hrvatska, Kovačić... naše asocijacije na Windsor Park.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....