Chelsea je u potpunom rasulu. Četrdeset dana prije kraja nogometne sezone više nema za što igrati, a ovakvome mu je bolje da niti ne igra. Jednostavno je tako zaključiti nakon još jedne traumatične večeri u kojoj je sačinjena čitava sezona sa svim svojim tamnosivim i crnim tonovima. Pa i taj rezultat od 0:2 u uzvratu protiv Reala može jasno kazivati sve što treba znati o Chelseaju, najslabijem u 21. stoljeću. Najslabijem i od onih koji su trčali po Stamford Bridgeu i u godinama, desetljećima prije čuvene ere Romana Abramoviča.
Njegov nasljednik Todd Boehly pokazao je da zna trošiti (svoj!) novac. Nije mu problem bio niti dvostruko preplatiti neke od igrača koje će dovoditi kroz prošlo ljeto i minulu zimu, sve kako bi valjda pokazao "da mu se može". Pa je tako notornog Wesleyja Fofanu koji je u trenutku dovođenja iz Leicestera na Transfermarktu vrijedio 40 milijuna eura platio - 80. I nije Fofana, onaj isti kojega je Mislav Oršić tako lijepo pretrčao rujanske večeri na Maksimiru, sirotan ništa kriv. Došao je, kako i ne bi, za parama. Za lovom kojom je Boehly zajedno sa svojim pajtašima, sve listom bogatašima prvog ranga, mahao prije godinu dana.
Došli su tako i neki jeftiniji, ali i neki puno skuplji, pa i oni za koje se mislilo da će u utrci velikana izabrati nekog drugog. Ali i Enzo Fernandez (121 milijun eura?!) i Mihajlo Mudrik (70 fiksnih milijuna + 30 milijuna u bonusima) došli su iz istog razloga. A što su pokazali u ovih par mjeseci? Ništa? Malo je reći. Premalo. Ništa od ničega. Nula.
Abramovič stvarao, Boehly razmontirao
Enzo je, jadan, valjda živio od uspjeha Argentine na Svjetskom prvenstvu. I mislio je da će Luku Modrića uspjeti zaštopati kao što je to, mora se priznati, Hrvatskoj učinio u onih 90 polufinalnih minuta u pustinji. Imao je i vrlo dobrog pomoćnika u svojoj roli, Matea Kovačića, ali Enzo je jednu stvar zaboravio. Luka Modrić, kao što sve na terenu doradi do točke savršenstva, to isto pokušava i izvan terena. Kapetanu Vatrenih sigurno je, i to ne jednom, kroz glavu prošao motiv da i u 38. godini umišljenom "igračiću" od 120+ milijuna pokaže tko je tata ove igre. I pokazao mu je. Kako li mu je samo to pokazao. I na svom Bernabeuu, ali i na njegovom Bridgeu.
O Mudriku i preostalima koji su stigli u Chelsea već su se napisali traktati i klanfe kakve ne treba iznova recenzirati niti ih dozivati u pamćenje. Ovdje se ipak ne radi o njima, gospodi kojoj se ionako otkako su došli i ne igra nogomet. Barem ne na europskoj, pa niti na ozbiljnoj premierligaškoj razini. Pretjerujemo? Samo pogledajte ljestvicu engleskog nogometnog prvenstva. Ne trebate niti mijenjati "tab", eno vam je na dnu teksta.
Radi se samo i isključivo o dvije silnice. Jedna je upravljanje novcem i ljudskim resursima, i to ne samo u Chelseaju, nego u nogometu generalno. Sve ono što je Roman Abramovič 20 godina stvarao, na ovaj ili onaj način, Boehly je uspio razmontirati u svega nekoliko mjeseci. Lova? Ma nije bitno čija je. Romanova, naftaška, Boehlyjeva, ovakva ili onakva. Bitan je način na koji se njome upravlja. A u ovom, novom Chelseaju, njome se upravlja kao na derneku pijanih milijardera na kojem je harmonika pukla od silnog kićenja.
Vojnik Lampard je najmanje kriv
Boehly je, kad je dolazio u Chelsea i u svijet običnog soccera, mislio da nešto zna. Pa je tako sa sobom dovukao čitav garnizon radnih ljudi iz Brightona. Zašto da ne, pomislio je, kad je već povukao Grahama Pottera, u tom trenutku trenera u apsolutnom usponu. Potter je, baš kao i Frank Lampard, vojnik, brigadir kluba, najmanje kriv. Tko uopće može voditi svlačionicu s 30 preskupo plaćenih igrača i njihovih taština? Nije ni čudo što iz utakmice u utakmicu, svaki puta izgledaju kao da su se tek upoznali na obližnjoj riječnoj postaji pored Temze.
Da je Boehly bio samo malo manje rasipan i utoliko racionalan, da je umjesto kakvih 600-tinjak milijuna funti pogodio stotinjak manje i uz kakav dobar savjet nekog nogometnog mudraca tržio planski i barem srednjoročno, danas bi mu naklonjenija bila druga silnica o kojoj se ovdje radi. A to su navijači.
Još stignu i ispasti iz lige
Boehlyjev desetogodišnji projekt, na koji se zavjetovao u trenutku kad je kupovao klub, ozbiljno bi mogao krahirati kao i projekt Superlige koji se ugasio za dva dana kao svijeća na groblju. Neće pritom Chelseajev vlasnik bankrotirati, ali će mu navijači zbog kojih se nogomet i igra okrenuti leđa. Samo je na njemu koliko će se to brzinom događati. OK, neki bi i mogli pomisliti da se malko zaigrao, da se čovjeku omilio pravi nogomet umjesto američkog pa da je zato krenuo ludovati i od lučonoše europskog nogometa raditi sprdnju... Problem nastaje onda kad navijače, one koji ti udišu život klubu izgubiš do kraja.
Ako mu se to ipak ne dogodi, Boehly će jednom moći reći da je pobijedio. Do tad, ostaje strepnja nad budućnosti Chelseaja koji bi, za veliko finale ove jadne i čemerne sezone još mogao i ispasti iz Premier lige. A to mu se nije dogodilo nikada u povijesti dugoj 118 godina. Ne vjerujete? Ma samo pogledajte ljestvicu engleskog nogometnog prvenstva, sada ste joj još bliže.