Dietmar Hopp jedan je od najbogatijih ljudi u Njemačkoj i dugogodišnji vlasnik Hoffenheima. Hopp nije čovjek iz nogometa, ali je među prvima prepoznao trenerski genij Ralfa Rangnicka, trenera koji je nakon dvije solidne sezone dobio otkaz u Schalkeu. U proljeće 2006. godine. Hopp ga je nazvao kući. Imao je tada 65 godina, te je izravno pitao Rangnicka: "Misliš li da nas možeš odvesti u Bundesligu do mog 70. rođendana?" Hoffenheim je tada bio trećeligaš.
"Pa, ja to mogu, ali to mora ići brže. Moramo to učiniti za dvije ili tri godine."
U to vrijeme nitko nije htio igrati za Hoffenheim – u tom malom selu, u trećoj ligi. Iznerviran s brojnim "zahvalnicama" iskusnih igrača koje su bili spremni skupo platiti, Rangnick je napravio totalni zaokret. "Odlučili smo tražiti samo vrlo mlade, visoko talentirane igrače. Nudili smo im odlične uvjete i pravu šansu za dokazivanje."
Dvije i pol godine kasnije bili su na vrhu Bundeslige, ispred Bayerna. Od seoskog kluba do vrha Njemačke u samo dvije i pol godine - bila je to priča iz bajke. Priča u kojoj se Rangnick isprofilirao u trenera vizionara, stručnjaka ispred svog vremena...
Pet godina blistao je Rangnick u Hoffenheimu, ali došlo je do zasićenja, te je potražio novi izazov. Našao ga je u Schalkeu u kojem se zadržao tek nekoliko mjeseci. 11 pobjeda i 10 poraza u 23 utakmice nisu bili ono što su očekivali i Schalke i ambiciozni trener, pa je razlaz bio neizbježan.
Rangnicku je dok je besposleno sjedio u svom omiljenom kafiću zazvonio mobitel. S druge strane bio je još jedan milijarder, ali ovaj je dolazio iz Austrije, Dietrich Mateschitz. Uskoro je stigao helikopterom, pratio ga je savjetnik Gérard Houllier. Dva sata su ga pokušavali uvjeriti da postane novi trener Salzburga, ali nije išlo. Kad je Mateschitz shvatio da posla neće biti, uslijedilo je pitanje: "Gospodine Rangnick, što radimo krivo u nogometu?".
U to je vrijeme RB Leipzig bio u četvrtoj ligi njemačkog nogometa, a Red Bull Salzburg imao je tek prosječnu momčad. Sebastian Vettel je s druge strane trebao osvojiti drugi od svoja četiri uzastopna naslova svjetskog prvaka u Formuli 1. Vozeći za Red Bull...
"Trebao bi raditi sve ono što radiš u Formuli 1", odgovorio mu je Rangnick. "Umjesto toga, radite sve suprotno. Pokušao bih samo regrutirati igrače koji potpisuju prvi ili drugi ugovor, jer većina igrača u te dvije vaše momčadi igra tamo iz financijskih razloga i zato što je lijepo živjeti u gradovima poput Salzburga i Leipziga. Njih ne vodi sporta ambicija."
Na kraju su se dogovorili da će Rangnick biti sportski direktor RB Leipziga i Red Bull Salzburga, dva kluba u dvije različite lige, u dvije različite zemlje. Prvo Rangnickovo potpisivanje bio je Sadio Mané, koji je imao 20 godina, a stigao je za četiri milijuna eura iz Metza. Drugi je bio Kevin Kampl.
"Zatim smo napravili potpuno isto što smo učinili u Hoffenheimu. Svaki prijelazni rok potpisivali smo 18, 19, 20-godišnjake. Dayot Upamecano imao je 16 godina. Naby Keïta je imao 19 godina. Svakim prijelaznim rokom smanjivali smo prosječnu starost momčadi i dramatično povećavali kvalitetu. Kada smo 2013. potpisali s Joshuom Kimmichom, upravo smo izborili promociju u njemačku treću ligu. Bio je potpuno nepoznat 18-godišnjak, ali je želio igrati seniorski nogomet. Nije slučajno što se razvio u igrača kakav jest - želio je svakim danom biti sve bolji. Mrzi gubiti i želi biti konkurentan u svakoj utakmici. Mané, Keïta, Upamecano, Kimmich i Erling Haaland, svi su imali to zajedničko. Htjeli su svakim danom biti sve bolji, a imali su vrhunski mentalitet - a to je najvitalniji dio. Erling je svaki dan bio prvi na treningu, a posljednji koji je napustio poligon. Svaki dan, kad bi se vozio na trening, u autu bi slušao himnu Lige prvaka."
Međutim, prvi put Rangnick nije bio glavni trener u klubu. I morao je saznati koje linije može prijeći, a da ne naruši autoritet trenera.
"Svlačionica je bila prostor za koji je glavni trener morao odlučiti - nikad nisam rekao glavnom treneru s kojim igračima bi trebao igrati. Također je bilo novo za trenere imati sportskog direktora koji je razmišljao i vidio stvari poput glavnog trenera."
Uskoro su se odlučili za formaciju koju u Njemačkoj i Austriji nije igrala niti jedna momčad - 4-2-2-2. Zadnja četvorka, dva broja šest - jedan je bio više kao osmica - dva broja 10 i dva napadača. Mané i Kampl nisu igrali na krilu; igrali su kao desetke. Postali su nepobjedivi.
"To je bio posao glavnog trenera i sportskog direktora - pobrinuti se da momčad igra i pobjeđuje, a igrači da se razvijaju. Imamo jasne profile igrača koje želimo, a isto je i s trenerima. Znali smo kakvi će nam treneri trebati za budućnost, pa smo uvijek imali uži izbor. U našem stilu nogometa smo educirali i naše skaute, inače ne bi znali kakve igrače tražimo. Moderni nogomet je upravo takav. Uvijek morate osjećati tu strast za igrom, ali uvijek morate i pokušavati učiti. Isti dan kada otkrijem da ne želim više učiti je dan kada je gotovo."
Red Bull klubovi su za to vrijeme tržišno porasli sa 120 milijuna eura na 1,2 milijarde eura. Rezultati tih klubova su bili sjajni, kao i transferi igrača. Svi su bili odgajani moderno, tak oda mogu igrati u bilo kojem klubu i bilo kojoj ligi. Rangnick je bio jedan od prvih trenera koji je stao iza sada već uobičajenog organiziranog, kolektivnog presinga koji koristi većina klubova.
Rangnick, dakle, nije bio samo vizionar. Njegov rad na presingu inspirirao je jednog Jürgena Kloppa. Rangnick je mentorirao Thomasa Tuchela i Juliana Nagelsmanna. Rangnick je neupitno jedan od najvećih taktičkih umova današnjeg vremena.
Nije stoga čudno da su Rangnicka - nakon što je prije godinu i pol dana napustio korporaciju red Bull - vabili mnogi klubovi. S Milanom je već imao sve dogovoreno, ali je propalo najviše zbog Zvonimira Bobana, koji je ostao šokiran kad je shvatio da mu je klub iza leđa dogovarao dolazak Rangnicka. Rangnick. Međutim, u Milan nije trebao doći kao trener, nego kao sportski direktor s golemim ovlastima. S njim je trebalo doći još 12 trenera, koji bi se pozicionirali od prve momčadi pa do omladinskog pogona. Rangnick je u Milan trebao donijeti svoju nogometnu filozofiju. Na koncu se to nije dogodilo, jer je Pioli na krilima Bobanove nogometne vizije zaredao s pobjedama...
Rangnick je ljetos neočekivano završio u Lokomotivu iz Moskve, opet ne kao trener, nego kao glavni kreator nogometne politike. Potpisao je ugovor na tri godine, ali tamo je trajao samo nekoliko mjeseci. Premalo da bi mogli ocijeniti što je uspio napraviti.
Navijači Manchester Uniteda sada nestrpljivo čekaju da vide što će im donijeti kao trener. U svlačionici ga čekaju talenti poput Greenwooda, Sancha, Rashyja... Njima bi trebao biti od koristi. Međutim, s karakterima poput Ronalda, Pogbe, ili Brune Fernandesa nije radio tijekom karijere. Hoće li ga i oni bespogovorno slijediti?
Rangnick neće moći funkcionirati ako neće imati kompletne ovlasti nad momčadi, a i pitanje je hoće li tražiti i više od toga. U Hoffenheimu i Red Bullu je imao sve. U Unitedu to neće ići, zato su mu i dali ugovor na samo sedam mjeseci. Žele ga doživjeti, vidjeti može li se uklopiti. United nije Hoffenheim, ili Red Bull. To su potpuno različite nogometne priče.
Još nije poznato hoće li s njim u United doći "kolona" trenera koji shvaćaju njegove vizije. Rangnick ne može raditi sa svakim. Rangnick ima 63 godine, mnogi misle da su njegove trenerske metode u jednom dijelu zastarjele, te da bi danas teško prošle i u mladim momčadima, a kamoli u jednom Manchester Unitedu.
Teško je davati prognoze, ali jasno je da će sljedećih tjedana i mjeseci u Manchesteru biti jako zanimljivo. Rangnick će imati jako puno toga za reći. Vidjet ćemo koliko će ga čuti. I slušati. Milijarderi Hopp i Mateschitz svoje su nogometno carstvo izgradili slušajući sve što im je govorio. Je li United na tom tragu? Ugovor do kraja sezone sugerira da nisu baš sigurni...