Samo dvadesetak dana ostalo je od početka definitivno najluđe sezone u nogometu. Premiership možda nema najbolje igrače na svijetu, Messija i Ronalda, ali je skupio kremu stručnjaka, raspršenih u velikanima kao nikada prije. U takvoj eksploziji i autoritetu znanja, gladi za pobjedom, ali i nemjerljivog ega, danas živi i Slaven Bilić.
Nakon što je odradio zaista senzacionalnu sezonu, sada ga očekuje još veći zadatak, a to je u borbi s takvim imenima, klubovima, ma svjetovima, Hammerse održati na barem istoj razini. Jer novi stadion i veći novac sugeriraju i veće ambicije. Slaven Bilić je, međutim, kao i uvijek odmjeren, iskren, otvoren, ali prilično realan tip. Stoga je i pogled s austrijskih brda na Premiership upravo takav.
Dakle, Slavene, je li ovo vaša najteža trenerska sezona?
- Pa i ona lani je bila najteža, meni je bila prva sezona, zadnja sezona na Uptonu. Ta je bila ocijenjena kao najteža. Ali, naravno, budući da je ona završila, sada je ova najteža. Mislim, to je i u redu, jer klub je napravio iskorak, radi igara, rezultata, ali i preseljenja na veliki stadion. To je skok, ogroman skok, seliti se sa stadiona od 35ma stadiona sa 65 tisuća mjesta. A trebalo je biti 54, pa se zbog te pomame za kartama otišlo još gore...
Selidba je velika, ali i stresna, bez dvojbe.
- Moderni stadion je zamka, svima je zamka, zamka je Schalkeu, Arsenalu... Druga je stvar kada nadograđuješ stadion, poput Manchester Uniteda, ili Anfield, evo koji se u mjesec dana povećao za sedam tisuća mjesta. No odavno je to priča, pa bila je priča u Splitu, i golemo pitanje može li se atmosfera Starog placa prenijeti na Poljud. Tako je i ovo. Neosporna je činjenica da je Upton bio baš domaći stadion na koji nikome nije bilo lako doći. Mala svlačionica, publika ti visi na vratu... Mnogi veliki igrači su kazali da im nije bilo svejedno doći na taj naš stari dobri Boleyn. A novi stadion je - fenomenalan za sve. Super stadion, sjajna svlačionica, publika je daleko, može se igrati... Jest, super i za nas kada ti netko dođe u goste pa ga odvedeš gore, u ložu, na Coca-Colu, šampanjac i sendvič, što ja znam, ali nogometno smo izgubili mali djelić naše snage, definitivno.
Ali, moderni nogomet ne trpi romantiku.
- Ako želiš ići naprijed, napredovati, onda moraš imati takav stadion. Ma mislim, stadion je fenomenalan, tu nema priče, ali tek ćemo vidjeti kako ćemo se mi na njemu snaći...
Velik stadion “zove” i velike igrače. Živimo ljeto velikih trenerskih transfera na koje ćemo se kasnije vratiti, ali i sa strašnom žudnjom za kolosalnim pojačanjima, koji su zbog novca možda, ma gotovo sigurno prerasli samu igru. Vaš vlasnik kazao je da je teško dovesti napadača ne toliko zbog novca, koliko zbog neigranja Lige prvaka. Koliki je zapravo taj nerazmjer ambicija i nemogućnosti dovođenja igrača koji bi te ambicije ostvarili?
- Teško je, zaista jest, dovesti igrača. Postoji nekoliko razloga, jedan je definitivno i taj što smatramo da smo dovoljno dobri i stoga ne želimo dovesti nekoga samo zato da ga dovedemo, već tražimo točno one profile koji nam trebaju. Recimo, pričamo o napadaču koji garantira 20 golova po sezoni. A takvih je malo. I onda ideš na rizik: hoće li on ponoviti one golgeterske mogućnosti koje je pokazivao prije tri-četiri godine pa je stao, ili hoće li neki talentirani klinac, koji se potvrdio u manjim ligama, pa ga ovi veliki neće, e hoće li on eksplodirati baš kod tebe… Sve drugo je teško, malo ih je. Real dovodi takvog nekoliko godina, pa ne može, Arsenal također. Dogodila se situacija da je više love nego igrača, ako govorimo o top igračima, jasno.
Dobro pikirali
U tome kolopletu se našao West Ham, čiji je lov na napadača glavna tema otočkih medija.
- Mi smo iz razloga što smo već dobri pikirali na igrače na koje, objektivno, pikiraju i ovi mnogo veći od nas. E sad, naša je šansa tu bila sljedeća: mi možemo ili smo mogli dovesti takve igrače samo da smo ispunili dva uvjeta: prvi je da reagiramo ranije nego drugi, a drugo da ih pogodimo lovom koju im ovi neće dati. Ako ne napraviš jedno ili drugo, a najčešće jedno i drugo, jednostavno ih ne možeš dovesti. Ne možeš se ti boriti s njima, s istom lovom. Mi smo to pokušali... Ma mislim, mi radimo, čekamo, ali doista nema mjesta panici. Nama su lani najbolji strijelci bili Payet i Carroll s devet golova. Ali samo su tri momčadi u cijelom Premiershipu dale više golova od nas. Dakle, pogoci su se disperzirali, što je super, ali naravno, to ne znači da će situacija u tome smjeru razviti i ove sezone. Objektivno, za velike stvari treba ti taj jedan, drugačije je teško. Zato svi kupuju, zato svi traže, zato toliko koštaju.
Hajd’mo sada napokon demistificirati sva ta imena koja se povezuju s West Hamom: Lacazette, Batshuayi, Tevez, Bacca, Gomez, konačno i Mandžukić, gdje je istina?
- Ma kakvi, jedno 80% onoga što se piše plod je mašte. Naravno, bilo je nekih koji su zaista bili u điru, na koje smo zapeli, bili su to i Lacazette i Batshuayi, činjenica jest da s Baccom pregovaramo, ali ostale stvari su onaj dio klasične medijske fikcije jednog prijelaznog roka. Mi smo se s Milanom dogovorili i sada čekamo odgovor igrača, to je jedina istina.
Mandžo?
- Ma gledaj, Englezi su izmislili taj posao. Logika je jasna: a-ha, West Ham traži napadača, Juve dovodi Higuaina, pa bi, hm, Mandžukić možda mogao biti na izlaznim vratima. A Hrvat je. Uh, pa ta kombinacija mora biti prava 100%! Jasno, ne moram govoriti što mislim o Mandži i njegovim kvalitetama, ali on je igrač Juventusa i tu sva priča prestaje...
Najveće pojačanje West Hama definitivno je ostanak Payeta. Je li definitivno ostaje?
- Koliko znam, i sve u što vjerujem, jest da on ostaje u klubu. Pričali smo tijekom Eura, čuli se nakon finala, rekao je da je sretan i zadovoljan i on to jest, to nije laž. Odnosi sa suigračima, stožerom, odnos kluba prema njemu... sve je to na visini. Na kraju krajeva, on je produžio ugovor u veljači, njemu ugovor, baš onakav kakav je tražio, traje još pet godina. I, konačno, on je tu doma. Dakle, svi preduvjeti su ovdje.
No današnji nogomet ruši sve bastione povjerenja i vjernosti.
- Jest, takva su vremena. Što se kluba tiče, ako netko pokuca, odgovor je “ne”. Ali ako dođe Payet i kaže “ja bih”, onda se sve mijenja. Ja i dalje vjerujem da će ostati, ali, naravno, danas u ovome sportu baš ništa nije “beton”.
CIJELI INTERVJU S BILIĆEM PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SPORTSKIH NOVOSTI