PRIJE PET GODINA OTIŠAO JEDAN OD NAJVEĆIH Fanatik i genij koji je mijenjao nogomet

Prošlo je pet godina otkako nas je napustio Ivan, Braco, Mali Napoleon... No sjećanja ne blijede.

Tomislav Ivić bio je genij.

Statistika kaže da je vodio momčadi u 14 zemalja, da je osvajao prvenstva i kupove u šest država (Jugoslavija, Belgija, Nizozemska, Španjolska, Portugal, Francuska), da je osvojio šest nacionalnih prvenstava, sedam kupova, da je osvojio Interkontinentalni kup (Porto) i UEFA Superkup, da je 1991. s Atleticom pobijedio Barcelonu - onu Cruyffovu Barcelonu! - i osvojio Kup kralja, da je u Palermu 1994. pobijedio Italiju, nakon čega je Hrvatska postala članicom visokog europskog nogometnog doma.

Palermo. Hrvatska - Italija.

Bila je to Ivićeva prva i jedina utakmica na čelu hrvatske reprezentacije. I bila je briljantna. Ivićevo vođenje momčadi Hrvatske u Palermu 1994. godine bilo je remek-djelo. Mnogi talijanski novinari nakon te su utakmice (2:1 za Hrvatsku) ustvrdili kako nikada nitko nije tako nadigrao talijansku reprezentaciju na njenome igralištu.

Talijani su osobito štovali Ivića. La Gazzetta dello Sport Ivića je titulirala kao najuspješnijeg trenera svih vremena. Nimalo neobično. Ivić je bio velikan, prvoklasni stručnjak, trener originalnih ideja, bio je nogometni fanatik, bio je trener koji je nizao naslove. Međutim, on nije bio samo trofejni trener, on je znao odgojiti igrače i podignuti njihovu vrijednost.

Osporavan u počecima

No Ivićeva karijera nije tekla nimalo glatko. Ivića su na početku karijere osporavali, vrijeđali, gađali niskim udarcima. No on je bio ustrajan i snagom volje i talenta od Splita i splitskoga škvera stigao je do vrha svijeta.

Ivić je bio nogometaš Splita, malo i Hajduka. Bio je vrlo dobra spojka (danas: ofenzivni vezni). Nakon igračke karijere odlučio se za trenerski posao, što, kako tvrdi Stanko Poklepović, nije bilo nimalo neobično: “On nas je vodio dok smo igrali.” Ivić je bio najbolji student na Višoj trenerskoj školi u Beogradu. Bio je toliko dobar da su mu profesori, među kojima je bio i Rajko Mitić, dopustili da odmah nakon posljednjega ispita brani diplomski rad. Diplomirao je s devet. Od deset. Poslije su mu kazali da nije dobio desetku jer je diplomski napisao na ikavici. Prvi Ivićev posao bio je - Split.

Ivić je u Splitu naslijedio velikoga Luku Kaliternu koji je momčad doveo iz zone u drugu ligu. Kaliterna je Iviću kazao: “Nastavi dalje.” Ivić je sa Splitom bio peti i svi su bili zadovoljni. Osim Ivića.

- Bio sam svjestan da je rezultat dobar, ali nisam bio zadovoljan, jer moj rad bio je samo kopiranje svega što sam naučio u školi. Nije tu bilo nadgradnje, to je bio štreberski, a ne pravi trenerski posao - pričao je Ivić.

Ivić je potom preuzeo juniore Hajduka. Stvarao je igrača za igračem i pokazivao nesvakidašnje čvrst karakter. Hajduk je u sezoni 1972/73. bio u rukama Branka Zebeca. Ivić je bio trener juniora, a Poklepović pionira. Uoči jedne važne juniorske utakmice Ivić je, pričao je Poklepović, pošao Zebecu i zamolio ga da mu vrati nekoliko juniora koje je priključio prvoj momčadi. Zebec je rezolutno kazao “Ne”, na što je Ivić poludio. Izletio je poput furije iz Zebecove svlačionice i sve izvrijeđao. Zebec me pogledao, pričao je Poklepović, i kazao: “Stanko, jeste vidjeli kaj ovaj radi?”

Ivić je potom preuzeo prvu Hajdukovu momčad, stigli su rezultati i krenula je fama o treneru koji novim načinom rada ruši sve što je u yu-nogometu dotad bilo poznato.

Michels ga preporučio

Talijani su Tomislava Ivića, iako je na Apeninima vodio samo mali Avellino, zvali “nogometni svetac”. Tko je u nas gledao nogomet sedamdesetih i početkom osamdesetih godina XX. stoljeća zna zašto. Hajduk je pod Ivićevom rukom bio jedna od najboljih europskih momčadi. Igrao je moderno, ispred vremena.

Mnogi treneri osvajaju trofeje, ali malo njih to uspijeva učiniti igrom koja obilježava epohu. Ivić, trener koji je obilježio epohu, volio je kazati:

- Nema šanse da trener objasni igraču što hoće od njega, ako savršeno ne vlada teorijom taktike. Trener mora sve znati, kako bi igraču mogao sve objasniti. Lagano i jednostavno.

Ivić je sjajno, poput najboljega sveučilišnog profesora, objašnjavao tajne nogometa. O nogometu je znao sve, a njegov je rječnik bio toliko jasan i pitak da su tajne koje je on objašnjavao postajale jasne i posljednjem nogometnom laiku. Što je svojedobno dokazao komentarima na HTV-a. Nikada nitko pred kamerom nije bio toliko dobar kao Tomislav Ivić. Njegove analize bile su toliko divne da bi ih razumio i Kinez. Ivić je o nogometu pripovijedao stalno i s tolikim žarom da se odmah nametao logičan zaključak - ovaj se čovjek rodio kako bi bio trener.

Kako je Ivić iz Hajduka stigao na veliku svjetsku scenu, u Ajax, a potom zgrabio i sve ostalo? Preporuka je bio Hajduk, o čemu nam je pričao Ivić:

- Rinus Michels je 1976. tražio trenera za Ajax. Gledajući Hajdukovu igru, Michels je Van Praagu, predsjedniku Ajaxa, rekao nek’ mene uzme za trenera. Zamislite, Michels me je preporučio, a nije znao ni kako se zovem. Van Praagu je samo kazao: “Uzmite trenera Hajduka.”

Gdje god je bio, Ivić je ostavio duboke tragove. Koliko su ga poštivali, i sami smo se osvjedočili. Ne jednom. Godine 1984. putovali smo s Ivićem na Euro u Francuskoj. Baš u doba kad smo u Pariz sletjeli mi, sletjeli su i reprezentativci tada odlične Danske. Koje je Ivić trenirao u Ajaxu i Anderlechtu. Kad je prvi Danac vidio Ivića, odjurio je u autobus i povikao: “Ivić je ovdje.” Svi igrači istrčali su iz autobusa i okružili Ivića. Nismo vjerovali da je to moguće. Znali smo samo jedno: za ovakvo ponašanje postoji i važan razlog.

Djela i ugled

O Iviću govore djela i ugled. Koji je stekao živeći 24 sata dnevno s igračima. Igrače je savršeno razumio i oni su stoga, očito, savršeno razumjeli njega. Ivić je bio avangarda. On je bio čovjek ispred svoga vremena, bio je revolucionar u svijetu modernoga nogometa s vrhunski dizajniranom taktikom. Njegove treninge špijunirali su i najveći svjetski treneri. Njegov je šegrt jedno vrijeme (u Portu) bio čak i Jose Mourinho. S razlogom. Ivić je imao što pokazati. Već u Hajduku. Nitko nije tako dobro igrao presing na loptu i igrača kao Hajduk. Nitko nije uspio toliko “skratiti” igralište kao Hajduk. Nitko nije imao bolju igru na prvu vratnicu no Hajduk 1980. Nitko nije imao tako dobru transformaciju igre kao Hajduk. Koji je pod Ivićevim ravnanjem apsolutno zavrijedio neki europski trofej.

No nije i uzeo. Kako se, naprimjer, Iviću mogao dogoditi “slučaj St. Etienne”? Taj je “slučaj” (sjajnih 4:1 za Hajduk u splitskoj utakmici, tragičnih 1:5 u uzvratu) toliko glasovit da se usjekao u kolektivnu memoriju svih ozbiljnih Hajdukovih navijača. Ivić je objasnio tu “nesreću”. Pritom nije spominjao doping, injekcije i tko zna što još.

- Kod kuće smo bili moćni, ali u gostima smo bili naivni - objasnio je Ivić, dodajući: - Tek 1980. imali smo momčad za prvaka Europe..

Ivić, čovjek u potrazi za nogometnim savršenstvom, znao je prepoznati igrača. Baš poput Fergusona. Ili Sacchija. A bez prepoznavanja igrača nema igre. Pričajući nam o igračima koje je vodio, upozorio nas je koliko je teško prepoznati igrača.

- Ni slučajno nemojte otpisivati igrača prije no što ga doista dobro ne upoznate - pričao je Ivić.

Pa je dodao:

- Nikad neću zaboraviti prvi trening u Ajaxu. Gledam Hulshoffa, kapetana nizozemske momčadi, i u sebi se pitam: “Ma kako je taj osvojio tri naslova prvaka Europe.” Svaka lopta koju je štopao dizala bi se do koljena. Hulshoffova tehnika bila je problematična. A onda je došla utakmica i Hulshoff je bio najbolji. Takav sam slučaj imao i u Dinamu. Cerin je na treninzima rijetko pokazivao klasu. No kad je stigla utakmica, on je bio klasa. S igračima treba biti vrlo oprezan. Nikad se ne zna kada će cvijet procvasti.

Učio od Roda Lavera

Ivića je, baš kao i Michelsa, najviše zanimala (neprocjenjiva) vrijednost prostora u modernom nogometu. Kako bi ovladao nogometom, on je crpio znanje iz svih sportova. Od Roda Lavera naučio je kako se pripremiti za meč koji će potrajati pet setova, iz rukometa je pokupio transformaciju igre, iz košarke presing na loptu i igrača. Presing je bio Ivićev forte. On je govorio: “Presing je najbolja igra, jer se ‘normalna’ često poremeti.” A njegova je i: “Presingom se mnogo brže može doći do efikanosti.” Ivića su zanimale i borilačke vještine. Gledajući boks naučio je kako se napadač u nogometu može othrvati snazi braniča. Je li ovo priča za legendu, ili istina, ne znamo, no pričao nam je kako je Zlatka Vujovića za okršaje s braničima pripremao tako da je na Poljudu složio koridor obložen strunjačama. Zlatko je trčao koridorom u punome sprintu i laktovima udarao strunjače. Ostalo znamo.