OSCAR DEL POZO Afp
ODJECI EL CLÁSICA

Ancelotti u tri sezone nije uspio ono što je Flick u tri mjeseca, a najskuplji u povijesti postaje problem

Za Real je trenutak za uzbunu s obzirom na dekadentnu igru u odnosu na rock and roll Flickove Barcelone
Piše: Robert MatteoniObjavljeno: 28. listopad 2024. 23:12

Krajem 1980-ih AC Milan bio je dominantna nogometna snaga svijeta. Tadašnji trener bio je nekadašnji trgovac cipelama, ali s jasnom idejom igre. U to vrijeme bio je to inovativan nogomet.

Carlo Ancelotti bio je vezni igrač tog milanskog stroja s tri top nizozemske klase, Gullitom, Rijkaardom i Van Bastenom. I kada je u Kupu prvaka Ancelotti projektilom s 20-ak metara postigao pogodak Realu za anale, rezultat u konačnici nije mogao biti drugačiji. Tih 5:0 i danas se u Madridu prepričavaju kao nešto što djeluje samo kao noćna mora. I zanimljivo je, nakon El Clasica, završenog 0:4, neki zreliji, a manje euforični analitičari podsjetili su na tu utakmicu u Milanu.

Naime, Sacchijeva momčad, jedna od najmoćnijih u povijesti nogometa, "ubila je u pojam" Real sustavom 4-4-2 u kojem su bile dvije značajke. Prva da se igra visoko s posljednjom linijom i pridonosi kompaktnosti momčadi bliže suparničkom golu i s lakšim izvođenjem presinga. Druga značajka bila je igra s ofsajd zamkama. Dakle, onaj Milan je bio ova Barcelona u subotu na Bernabeuu. S jednom razlikom što je katalonska momčad ipak na izvoru tehnički visoko kvalitetnog igranja, pa si može dopustiti dvije opcije. I čuvati loptu kad treba, i slati okomice i u hipu doći pred gol suparnika.

image
OSCAR DEL POZO Afp

Hansi Flick je očito bliži Sacchijevoj doktrini nego je to recimo Cruijffova, koja je ‘sveto pismo‘ Guardioli, Luisu Enriqueu, Xaviju i svima koji na klupi Blaugrane nastoje ostaviti dublji trag. Nijemac je u vrlo kratkom vremenu toj "domaćoj" ideji pridodao faktore modernog pristupa. Disciplina u igri, disciplina izvan igre, kolektiv iznad pojedinca, homogenost i kompaktnost kao zakon...

Carlo Ancelotti je šest godina stariji, iskusniji i zbog više klubova, liga koje je prošao. On, kao i Flick, puno polaže na homogenost i relaksirajuću atmosferu u svlačionici, ali za razliku od Nijemca čini se da na to tipuje i previše. Real ima po tradiciji uvijek velike igrače, koji su u glamuroznom i samodopadnom bubnjanju kluba i okruženja, dodatno "glasnijeg imena". Nije lako pronaći trenere koji imaju karizmu kontrolirati tu karavanu ega, a da pritom ipak nude ono što najviše treba kada se namjere na velike suparnike. Tada momčad treba taktička rješenja, ideju igre kojom će krotiti vidljive vrline protivnika.

Flick je u Madrid stigao s igrom koju forsira duže vrijeme, a to je "Sacchijeva ofsajd zamka". Da bi se igralo tu igru u tako zahtjevnim utakmicama kakva je El Clasico, treba prije svega imati "atribute" jer je rizik velik ako suparnici imaju rakete u napadu. Kao Real. Druga stvar je da je u visokoj posljednjoj liniji i pecanju suparnika u mrežu zaleđa imperativ maksimalna koncentracija i sinkroniziranost igrača. Sve se to mora do besvijesti trenirati, kako je govorio Sacchi, dok ne postane automatizam. Eto, Flick je to složio u tri mjeseca.

image
MANU REINO/DEFODI IMAGES/IMAGO SPORTFOTODIENST/PROFIMEDIA

Ancelotti, koji je znao da je to važan alat suparnika, a i sam je bio Sacchijeve ere, nije znao pripremiti kvalitetan odgovor. Štoviše, gotovo je svima na Bernabeu, koji pripadaju planeti Real, bilo nelagodno kako su prije svega Mbappe i ostali olako ulazili u zaleđe.

S druge strane, Barcelona je na rubu zaleđa znala pogoditi pravi tajming i demontirati i onako ranjivu obranu Reala. Realno gledano, prvo poluvrijeme bila je ravnoteža, domaćini su bili solidni, ali jalovi. No, nastavak je ponudio pravi odnos snaga. Barca igra brzo, moćno, ofenzivno, preuzima rizik i ne boji se posjeda u gužvi i pritisku suparnika. Treba reći da je "presing" Reala eufemizam, jer to Blancosi sporadično rade, bez sinkronizacije, ali i s više igrača (ofenzivnih) koji to onako formalno odrade.

Sve ono što je Flick dostigao za tri mjeseca s Barcelonom, sve to (kompaktnost, plitka formacija, presing, brza kombinatorika i okomice...) Ancelotti ne uspijeva ni u trećoj sezoni druge mu ere u Realu.

Djelomice ne čudi, jer stalno mijenja postavu, sustave, kemija da bi zapravo zadovoljio "sve interese" koji se u Realu smatraju svakodnevicom. Kupilo se tog i tog, potrošilo brdo milijuna i moraju igrati. Ako se kupuje bez neke balansirane selekcijske ideje, onda se dogodi da trener nema pravu devetku, nema pravog desnog beka kada se jedini (Carvajal) ozlijedi, nema playmakera kada se netko od senatora umirovi (Kroos) ili kreativca ako Modrić "mora" krenuti s klupe. Mora ako se smatra da ne može s 39 povezati dvije jake utakmice, mora ako trener procjenjuje da protiv razigranog suparnika (kao Barca) radije ide ziheraški i kao odgovor na njihove kvalitete postavlja snagatore računajući da će zaustaviti "klince iz La Masije" samim time što su fizički moćniji.

image
PIERRE-PHILIPPE MARCOU Afp

Ta mantra u Realu je dosegla kritičnu točku neuspješnosti upravo u ovom El Clasicu. Jer bez igrača s idejom ala Modrić, Real je kao stroj od 500 konjskih snaga koji ne može dostići punu snagu jer nema kvalitetnog upravljača. Čim je Modrić ušao odmah je namjestio par šansi svojim napadačima, ali sve se to razvodnilo nakon ubitačnih kontri Barcelone i grotesknih propusta obrane (uključujući vezne igrače) Reala. Vjerojatno bi danas Ancelotti u izboru 4-4-2 prije optirao za Modrićevu ideologiju nego za Tchouamenijeve mišiće...

Flick je nadigrao Ancelottija i kad je uvrstio De Jonga umjesto Fermina da bi mogao naprijed gurnuti Pedrija. Kad je ušao Modrić ubacio je Olma da koristi prostore između linija i stvori neravnotežu Realove postavke. Naposljetku, razlika u koncentraciji braniča i napadača Barce u odnosu na Realove pandane materijalizirala se sjajnim egzekucijama gostujućih klasa.

Real nije slabiji od Barcelone, ali Barcelona je svakako organiziranija i logičnija. Zato poraz od 0:4, kojih je na Bernabeu bilo čak četiri puta u posljednjih petnaest godina, nije toliki problem za ambiciju Reala, nego je to razlika u kvaliteti igre. Barca igra u kontinuitetu moćno, a Real se pali i gasi ovisno o motivacijskim prekidačima Viniciusa, Bellinghama i drugih.

Mbappe? Ponajbolji svjetski napadač koji zabrinjavajuće odaje da gdje god dođe postaje kamen taktičkih i inih smutnji, prije nego temeljac najvećih ambicija. Malo prerano i pretjerano je to kazati, ali nazire se puno problema oko najskupljeg igrača u povijesti...

Linker
02. studeni 2024 09:24