Raphinha je bio junak 3:2 trijumfa Barcelone na Parku prinčeva. S dva pogotka, svoja prva dva u Ligi prvaka, pogurao je svoju momčad prema polufinalu. A put do zvijezda za 27-godišnjeg Brazilca bio je trnovit, a svojedobno je otkrio nepoznate detalje iz svoje biografije.
Prijetilo mi se smrću... Dogodilo se puno puta. Bili bismo u gostujućoj svlačionici prije utakmice i neka rulja bi došla na vrata. Vikali su "Ubit ćemo vas ako pobijedite utakmicu!", "Nećeš izaći živ odavde!" ili slično. Bilo je to na poznatim várzea turnirima koji su stvarno Divlji zapad. To je mreža turnira koje organizira lokalna zajednica, bilo koji igrač se može samo pojaviti, ne treba vam ni ugovor. Često nema mreža, samo vratnice. Srećom, prijetnje smrću bile su samo prijetnje. Znali smo da nam domaći navijači pokušavaju ući u glavu. Ali često biste vidjeli lokalne šefove kako stoje oko terena s oružjem. Zato uvijek kažem da ako možete igrati u várzea igrama, možete igrati bilo gdje. Veliki europski finale? Ne brini. Stadion s 90.000 ljudi? Samo daj.
Imao sam dvije obitelji - jednu kod kuće, jednu na ulici. Kada odrastete u mjestu kao što je Restinga, koja je favela u Porto Alegreu, brzo naučite da ne možete živjeti sami. Vaši prijatelji postaju kao druga obitelj. Znate da će oni prije ili kasnije trebati vašu pomoć, a vi ćete također trebati njihovu. Kada nitko od nas nije imao hrane, pitali smo strance na ulici. Morao si stvarno biti očajan da to učiniš, ali bili smo tako gladni. A ljudi su nas se bojali. Zamislite, upravo smo igrali nogomet, prljavi smo i znojni, možda i s nekoliko modrica. A oni su mislili su da ih želimo opljačkati!? Bilo je jako tužno, jer smo samo htjeli kušati hranu. Keks, komad kruha... bilo što.
Kada sam imao sedam godina, otišao sam na Ronaldinhov rođendan. Kako? Moj tata je bio glazbenik u samba bendu, i oni su tamo svirali. Ronaldinho je rođen u zajednici u kojoj sam ja odrastao, tako da su ga moj tata i moji stričevi poznavali. Uvijek sam želio biti poput Ronaldinha. Stvari koje je radio, način na koji je uživao u svakoj minuti na terenu... Bio sam zapanjen. Kada me ugledao, uzeo me je u naručje i hodao okolo sa mnom. Smrznuo sam se. Nisam znao kako reagirati. Ali njegov šarm može otopiti i najhladnijeg klinca, haha. Prilično sam sigurna da je to bila najbolja rođendanska zabava na kojoj sam ikad bio.
Pobjegao sam od narko podzemlja. Imao sam sreće. Do svoje 17. godine još uvijek sam igrao samo na várzea turnirima, a na putovanja sam trošio više novca nego što si je moja obitelj mogla priuštiti. Moj cilj je bio dobiti mjesečni džeparac od akademije kako bih im pomogao, ali budući da se to nije dogodilo, bilo mi je lako razmotriti druge načine zarade. Vrlo jednostavno. Ali u tom svijetu nema mira, a ja sam izgubio dovoljno prijatelja da to znam. Danas si živ, sutra mrtav. Moji roditelji su znali. Bilo je primjera u obitelji ljudi koji su krenuli tim putem, a nije dobro završilo.
Kada sam imao 18 godina, akademije su me odbile više puta nego što sam mogao nabrojati. Internacional, Grêmio, svugdje je bilo isto: tjedan dana suđenja pa izgovor. "Premal je", "Previše je slab"... Od svoje sedme godine želio sam biti nogometaš, pa nikad nisam završio školu. Što je značilo da ću morati pronaći posao u supermarketu ili brijačnici ili tako nešto. Znao sam kakav je taj život, jer je moja mama toliko puta mijenjala posao.
Moj stariji brat je Bruno Fernandes. Barem ja to tako vidim. Naše prijateljstvo počelo je i prije nego što smo postali suigrači u Sportingu. Kad je saznao da dolazim poslao mi je poruku da jedva čeka igrati sa mnom. Samo biti u njegovoj blizini je inspiracija zbog načina na koji se ponaša.
Posvetio sam gol iz slobodnog udarca Ronaldinhovoj mami... Preminula je nekoliko dana ranije. Nisam mogao doći u Brazil da joj odam počast, pa sam mu vijenac cvijeća. Kad sam došao u svlačionicu, došao sam na ideju da napišem poruku na potkošulji. "Puno snage za obitelj Assis Moreira. Počivaj u miru, Dona Miguelina". Jednostavno sam imao osjećaj da ću taj dan zabiti. Kad smo dobili slobodni udarac pred kraj, smatrao sam to blagoslovom, i hvala Bogu da je ušao. Kasnije sam potpisao majicu koju sam nosio i poslao mu je. Koliko mi je tata rekao, Ronaldinho je bio jako sretan zbog toga. On, njegov nećak, njegov brat, njegova nećakinja, svi su to cijenili. To mi je puno značilo...