Danas sve to izgleda jednostavno, prirodno, nešto što se kao moralo dogoditi samo po sebi. Jer njegov nogomet, kao i njegovo ponašanje u svijetu vrlo intenzivnih odnosa i medijskih pritisaka, postalo je - klasa Modrić. Vjerojatno je da u Hrvatskoj nije lako svima razumjeti punu dimenziju tog statusa. Svijet nogometa je svijet za sebe, u kojem vladaju određeni nepisani zakoni i pravila koja definiraju neke od najvažnijih odnosa. I pretežno je shvaćanje kako netko mora biti rođen u Brazilu, Argentini, Španjolskoj, Italiji ili Engleskoj da bi imao odjek klase po kojoj se ravna taj svijet. I svijet nogometa.
Status takvih velikana, koje svijet nepodijeljeno doživljava kao najveće uzore, jest da kad izgovorite njihovo ime odmah se zna o čemu se i zašto priča. Nekoć je Hrvatska imala takve velike osobnosti koje su diktirale trendove u globalnom sportu. Primjerice, Mate Parlov, osvajač tri naslova najboljeg sportaša u izboru Sportskih novosti u vrijeme bivše države, Dražen Petrović, dvostruki laureat, ili neponovljiva Janica Kostelić s osam nagrada. Kad ste u njihovo vrijeme govorili o vrhu u nekom sportu, na svim adresama u svijetu nametalo bi se njihovo ime. To su velikani za koje ne treba reći jesu li boksači, košarkaši ili skijaši…
Nije normalno
U svojoj bogatoj nogometnoj povijesti Hrvatska je i prije samostalnosti imala velika imena. Recimo, Beara, Vukas… Od 1990-ih Hrvatska je odrastala uz brončanu generaciju predvođenu velikim facama poput Bobana, Šukera i ostalih. Nakon njih stasale su nove generacije, čiji se zenit dogodio u Rusiji senzacionalnim ulaskom u finale Mundijala. Ponovila se priča gotovo u vlas četiri godine potom u Kataru, uz još jednu fantastičnu priču brončanog okvira. Hrvatski nogomet, unatoč svemu važnom i velikom što je učinio, nikad nije imao The Mana, tipa po kojem će svijet ravnati odnose talenta, uspješnosti i dugovječnosti na vrhu. Kažemo u prošlom vremenu “imati” jer danas, kao i godinama unatrag, Hrvatska ima velikana koji nije samo njen sinonim vrhunske kvalitete povijesnog okvira, nego ga takvim doživljava svijet.
Nama će to izgledati kao nešto normalno jer je Luka Modrić naš. No, to nije normalno, pogotovo ne za malu zemlju kao što je Hrvatska i njenu skučenu nogometnu stvarnost i još skučeniju igračku bazu. Kad se danas nečija vrijednost, učinak ili status, recimo, u dresu najprestižnijeg broja 10, ili u sinonimu za majstorski potez izvan konvencionalnosti (desnom vanjskom) ili u trofejnoj riznici hoće “izmjeriti”, onda se ime Luke Modrića uzima kao jedan od kriterija. I ono kako nama zvuče prezimena Messi, Ronaldo ili nekoć Pele, Maradona, Zidane, tako već više godina, a pogotovo danas, zvuči svuda izvan Hrvatske kad se izgovara Modrić.
Iako se kod nas uobičajeno svaka svjetska potvrda naših talenata tretira kao pretjerivanje, kod Modrićeve priče nema ni trunke uveličavanja. Svaku tezu koju se može doživljavati pristranom nadilazi vjerodostojna potvrda svjetske nogometne zajednice kroz momčadske trofeje u Realu i reprezentaciji Hrvatske, te meritorna individualna priznanja.
Kad jedan igrač uspije prekinuti desetljeće dominacije dva fenomena nogometa kao što su Lionel Messi i Cristiano Ronaldo, praćenih izuzetno moćnom logističkom potporom najvećih klubova, ali i interesom multinacionalnih kompanija koje marketinški promiču, onda je jasno da govorimo o fenomenu. Osvojiti Zlatnu loptu je već samo po sebi jedinstvena i povijesna potvrda klasne vrijednosti i osiguranje statusa besmrtnog u aleji najvećih nogometaša u povijesti najpopularnijeg sporta. Osvojiti to na tako dominantan način kao Luka Modrić 2018. godine, s najvećim razlikama u odnosu na konkurenciju u svim izborima (FIFA, UEFA i drugi), onda je to dodatni trofej svih trofeja.
Kamen zadarskog zaleđa
Romantizirani dio tog fantastičnog nogometnog puta, koji će jednog dana biti prepričavan kao nešto što je obilježilo najjaču epohu globalnog nogometa, izvire u njegovim počecima i aktualnom činu finiša. Jer Luka Modrić taj finiš odrađuje u neprirodnoj dobi za takve dosege. U 38. godini on je mozak najvećeg svjetskog kluba Reala iz Madrida. U 38. godini on je predvodnik reprezentacije, koja je po drugi puta zaredom osvojila medalju i oduševila svijet. Ono što u Realu, klubu čija je aleja velikana najimpresivnija u povijesti nogometa, živi Luka Modrić, to je okvir kojeg su živjeli samo najveći u toj niski velikana. To da vas svrstavaju odmah pored legendi kao što je bio Alfredo di Stefano i to oni koji su bili svjedoci tih vremena, i koji ljubomorno čuvaju lik i djelo tih velikana, sve govori o talentu Luke Modrića.
Real Madrid je svjetska nogometna baština, klub koji se doživljava “svojim” u svakom dijelu globusa, pa stoga biti u statusu kojeg na Realovoj planeti uživa Modrić, znači i status velikana za cijeli svijet…
Čarobnost te neponovljive sportske i ljudske priče za malog odraslog na tvrdom kamenu surovog zadarskog zaleđa ne bi bila ispunjena bez Hrvatske. I, štoviše, taj status posebnog velikana, ovjenčanog i Zlatnom loptom, ne bi dosegao te neponovljive visine i doživljaje da nije bilo reprezentacije i svega onoga što za domovinu ona znači.
Status božanstva
Kako svijet danas priča o tome da je jedan od najvećih u povijesti, Lionel Messi, napokon poravnao sve račune sa sudbinom svog statusa u domovini, jer je kao i božanstveni Maradona odveo Argentinu do naslova svjetskog prvaka, tako danas Hrvatska živi status Luke Modrića kao “svojeg Maradonu”.
Onog prvog koji je na poseban način vodio do najvećeg uspjeha, onog koji je predvodio škvadru koja će prkositi cijelom svijetu svojim ponosom i patriotskom privrženosti zemlji koja ima manje igrača od broja klubova u nogometnim i geopolitičkim silama... Ona ima srce veliko kao globus, a Modrić i ekipa su to dva puta zaredom pokazali na djelu.
Danas je sve lako reći o Modriću. Nekoć, ne tako davno, bilo je teško (po)hvaliti ga. Jer, Hrvatska je zemlja koja zna jako voljeti, ali i brzo prijeći u stanje omraženosti. Činjenica da Luku Modrića doživljava godinama kao božanstvo, govori više od svega o kakvom velikanu je riječ!