U travnju mjesecu Mateo Kovačić i njegov Chelsea igraju devet utakmica. Sedam u prvenstvu i dvije u Ligi prvaka odradit će se u 28 dana. Je li to normalno? Pitanje je retoričko, naravno da je bolesno. Jedna jaka utakmica svaka tri dana, uz činjenicu da je do sada odrađeno 37 utakmica plus 10-12 reprezentativnih termina (između ostalog Mundijal!), dakle, oko pedesetak utakmica do ožujka. Slijedi još 11 prvenstvenih i najmanje dvije utakmice Lige prvaka, što je 63 nastupa. Uz poneki reprezentativni (FF) mogućih 65 utakmica.
Nije to ekskluzivno problematika jednog kluba. Real je u ovoj sezoni, na svih šest mogućih fronti, unutar opcije od 62 nastupa. No, bitno je reći da su im većina igrača reprezentativci i imaju, kao naš Modrić, barem još 10-12 utakmica plusa. Već duže igrači po jačim klubovima imaju 60-70 utakmica. Rekorderi su, zasad, Joe Aribo iz Rangersa, koji je odigrao 70 utakmica uključujući i one za Nigeriju, te Pedri iz Barcelone, čiji je trend posebno dočaravanje zbilje tzv. modernog nogometa. Taj vrlo talentirani igrač je već s 18 (!) godina u sezoni 2020./21. odigrao čak 73 utakmice! Nastupio je za klub, za A reprezentaciju na Euru, za olimpijsku selekciju na OI, te za U-21. Kad jednog tinejdžera podvrgnete takvom naporu, što se može dogoditi? Pokazala je to sezona poslije. U njoj je Pedri igrao samo 24, a preskočio 33 utakmice Barcelone, plus izostanak iz reprezentacije. Pedri je zbog ozljeda bio 197 dana na bolovanju, a problemi se gomilaju i u ovoj sezoni. Već je propustio sedam utakmica u 42 dana pauze, koja će još potrajati, uz činjenicu da je ušao u ponavljanje istih (mišićnih) ruptura. Već je to veliki rizik za karijeru tog sada 20-godišnjaka.
Broj utakmica, kako ukazuju Talijani, iz godine u godinu se povećavaju zato jer FIFA i UEFA forsiraju nova natjecanja. Logično je zaključiti da to čine zbog želje još većih prihoda. Za to je nužno više utakmica i turnira jer se samo tako posljedično dobivaju novi sponzori i profiti. Od sezone 2024./25. kada krenu novi formati u klupskim natjecanjima, potom i uz proširenje Mundijala, pa uvođenje svjetskog klupskog prvenstva, za očekivati je da će igrači reprezentativnih statusa imati i do 80 utakmica po sezoni.
Dakako, kažu analitičari, trend globalne komercijalizacije nogometa donio je nuspojave. Jedna statusna jest da mnogi danas prioritetno vode računa o osiguranju nastupanja (u Ligi prvaka, primjerice) u nekom profitnom natjecanju, te je to postalo "konkurencija promišljanju kako osvojiti trofej". Klubovi stvaraju kadar da što manje ulože (traže igrače bez odštete, jeftinije koje će potom preprodati) i više zarade, sve je manje stručnih logika u građenju rostera. To si planiranje mogu (pitanje je rade li to) još omogućiti bogataši iz Premiershipa ili vodeći klubovi euroliga, dok većina ostalih politiku funkcioniranja svode na prevlast kupoprodaje. Naposljetku, moderna nogometna politika kao da ne mari za prirodne zakonitosti, pogotovo oko igrača. Ona ne vodi računa o nedostatku vremena, kako za odmor, treninge i kvalitetnu pripremu, tako i za napredovanje. Gdje vodi takav nogomet? Talijani kažu "ide dok balon ne pukne", ali tumače da će se nakon reseta nastaviti istim putevima profita, a stručni nogomet ostat će u sporednoj ulici. Najavljivani reset u COVID pandemiji, vidimo, brzo je zamijenjen nastavkom predpandemijskih navada…
Znakovito je sljedeće. Milan je bio prvak Europe 1990. u sezoni s maksimalnih 54 nastupa. Šest godina kasnije Juventus je slavio u sezoni s 48 utakmica. Četrnaest godina potom Inter je euronaslov ostvario u sezoni s maksimalnih 57 utakmica. Za 3-4 godine taj okvir bit će 70-80 utakmice. Uz dodatne reprezentativne obveze.
Godina uvijek ima 365 (prijestupne 366) dana i svaki porast broja utakmica uskraćuje odmor, oporavak i pripreme, te povećava ionako već visoke rizike od težih ozljeda. Primjerice, UEFA je uvela Ligu nacija (zamjena dijelu prijateljskih nastupa) i u dva izdanja je već povećala broj utakmica, da bi odlučila od 2024./25. uvođenje i četvrtfinala (a ne samo Final Four), te play-offa… U kontekstu Eura (UEFA) zgodno je pripomenuti kako je 1992. u Švedskoj bila završnica prvenstva koje je imalo ukupno 34 aktera. Sad Euro okuplja 55 članica, dijelom i zbog političkih razloga, odnosno, raspada bivših država kao Jugoslavija i SSSR…
Jedna od opasnosti za nogometni (ukupni a ne elitni) pokret jest predoziranje ne samo igračkog miljea, nego i zatiranje navika navijačkog korpusa. Zbog utjecaja televizije, odnosno, njenih milijuna, svakodnevno se može gledati mnoštvo utakmica, rastežu se termini na više dana. Osim što se tako demotivira dolazak na stadione, snižava se i razina strasti jer je utakmica definitivno previše. Ukoliko se, pak, trend razvoja igrača i igre nastavi na zakonitostima komercijalne politike, koja umanjuje stručnu logiku, onda će biti i manje onih igrača i poteza, koji su nogomet učinili najpopularnijom igrom u svijetu. Nema naznaka da će po tom pitanju biti promjena. Naprotiv…
Sve gore navedeno (globalno) spustimo na razinu domaćeg i možete primijetiti trendove, samo u manjoj (pripadajućoj) nam dimenziji. Naravno, ako niste skloniji, kao i upravljači nogometa pratiti nojevske linije...