Nije ga dugo bilo u eteru. Onog trena kad je napustio Dinamovu klupu, povukao se iz javnosti. Nije ni inače ljubitelj medijskih istupa, pristaje samo kad mora, no Mario Cvitanović s odmakom od dva mjeseca ipak je odlučio nešto govoriti za SN. O Dinamu, sebi, nasljednicima. Mora se priznati da su ga više hvalili nakon što je otišao s klupe, nego dok je bio na njoj, eto, i Nenad Bjelica stalno ga spominje kao najzaslužnijeg za naslov prvaka i poklanja mu svoje medalje.
- Hvala mu na tome, to je kolegijalno i korektno od njega. Čuli smo se, pričali smo, vjerujem da će uspjeti provesti svoje ideje i napraviti s Dinamom pravi rezultat. Želim mu sreću. Trebat će mu, neka je ima u nekim situacijama gdje je mi nismo imali. Čestitam gospodinu Bjelici na duploj kruni i gospodinu Jurčeviću na njegovim bitnim pobjedama, a posebno čestitam Dinamu i svim njegovim igračima, zaposlenicima i navijačima na ustrajnosti i pripadnosti klubu, ovo je trofej svih njih.
Trebat će mu, to je sigurno.
- Da, trebat će mu, neka je ima u nekim situacijama gdje je mi nismo imali.
Gdje je sad Mario Cvitanović, što radi? Neki njegovi suradnici su ostali u klubu, kao recimo Ivo Milić ili Stipe Marina.
- Ja nisam više u Dinamu, bio sam glavni trener i svaka druga funkcija ne bi imala smisla niti bi me ispunjavala. Moji prvi suradnici Ivo Milić i Stipe Marina zadržani su u sustavu jer su vrhunski stručnjaci i profesionalci. Ivo je skaut, Stipe radi s ozlijeđenim igračima, drago mi je zbog njih, ali ja nisam ostao. Mi smo jedno srce u tri tijela i s novim angažmanom sigurno ćemo ponovno raditi zajedno. Sad kad to gledam s odmakom, nekako sam mirniji. Vidio sam da je netko izvadio podatak kako je Dinamo do našeg odlaska osvojio oko 80 posto bodova. Svih bodova u ligi, iako do tada nije bilo odigrano ni tri četvrtine prvenstva. To je činjenica i pokazatelj da smo bili uspješni. Na kraju, kad sam odlazio, rekao sam da će Dinamo biti prvak, tako je i bilo, to je najvažnije.
Da, mnogi kažu da zasluge za naslov na kraju pripadaju Mariju Cvitanoviću?
- Ja to ne gledam tako, nije isti osjećaj kad taj naslov osvojiš kroz kontinuitet, kad dočekaš tu zadnju utakmicu na klupi i kad odeš prije kraja prvenstva. Ja taj naslov smatram Dinamovim. I ne trebam medalje, meni je najsjajnija medalja što se s tim odmakom pokazalo da smo u mnogo stvari tada bili u pravu, da smo bili na pravom putu, da su naše ideje bile ispravne...
Mario Cvitanović
Koje su to stvari koje se sad pokazuju točnima, na što misli kad kaže da je bio u pravu?
- Sjećate se, još na kraju zimske polusezone, kad smo bili bez poraza i imali 12 bodova prednosti, rekao sam da nismo sasvim zadovoljni. Da Dinamo može i mora puno bolje i da ovo za biti konkurentan u Europi nije dovoljno. Bili smo svjesni da, unatoč toj prednosti, imamo još puno posla i znali smo što moramo učiniti. No, to se nije moglo učiniti preko noći. Pokazalo se da je to doista tako, da ima tu dosta stvari u kojima Dinamo može i mora biti bolji, da nije stvar uvijek i samo u trenerima. Prvi potezi kluba nakon završetka sezone jasno pokazuju smjer u kojem žele ići.
U čemu je problem, je li posrijedi igračka kvaliteta?
- Svi igrači koji su u Dinamovoj svlačionici tu zaslužuju i biti, međutim postoje jasni kriteriji za igranje na europskom nivou ili na nivou HNL. Pojačavanjem rostera igračima europskog nivoa podiže se kvaliteta čitave ekipe i nominalno slabiji igrači puno brže napreduju. Više je tu problem svega ostaloga, poglavito te atmosfere, ozračja oko kluba, svih tih stvari koje se događaju. Sjećam se, recimo, utakmice protiv Cibalije u zadnjem zimskom kolu, po onoj hladnoći došlo je 200 ljudi na tribine uz sav respekt tim ljudima. Kako igrati u takvom ambijentu, naravno da oni ne mogu pružati najbolje partije, da sve to utječe na njih, na dojam. Emocionalni balans iz više razloga je posebna tema o kojoj bi se trebalo razgovarati.
Ali, bilo je sve dobro do te utakmice s Hajdukom. Odličan start protiv Osijeka, pobjeda, u derbi je Dinamo ušao s plus 12. Što se onda dogodilo?
- Tu utakmicu s Hajdukom izgubili smo nesretno, bez udarca na gol. Onda je, sjećate se, ona utakmica na Rujevici bila odgođena, pa smo pobijedili Slaven Belupo, a onda opet došli na Rujevicu. Otvorili smo odlično utakmicu, poveli, Rijeka je izjednačila nakon naše velike pogreške, sve se okrenulo. Izgubili smo, a onda doživjeli i onaj šok protiv Lokomotive. Nije to bio uzrok, bila je to posljedica svih prethodno navedenih razloga. Imali smo u tim utakmicama dosta peha, izgubili smo utakmice koje po svemu prikazanome nismo trebali izgubiti, ali isto tako svjestan sam da neke utakmice u jesenskom dijelu prvenstva nismo igrali dobro. Iako smo pobjeđivali, mučili smo se. Ali, kažem, znali smo da to nije dovoljno dobro, nismo se utapali u nekoj euforiji već smo krenuli mijenjati stvari.
No, je li onda ponestalo strpljenja i povjerenja u vodstvu kluba, je li ono naglo okopnilo nakon tog poraza do Lokomotive, osjeća li se tu razočarano?
- Ne, uopće ne mislim da je nestalo povjerenja ili strpljenja. Ja sam čitavo vrijeme bio u odličnim odnosima sa svima u klubu, s igračima također, nisam tu imao nikakvih problema. Ako pamtite, na svojem predstavljanju sam rekao sam da ću biti u klubu dok uživam u radu, kad prvi put dođem na posao a da mi nije gušt, tada ću otići. I to se dogodilo baš protiv Lokomotive, prvi sam put tada osjetio da mi to više nije užitak i onda sam odlučio otići.
Bi li sada neke velike, ili neke sitnije odluke, možda drugačije prelomio?
- Nema smisla razmišljati na taj način. Uvjeren sam da su sve odluke koje smo donijeli bile najbolje u tom trenutku, htjeli smo najbolje, tako smo i radili. Vrijeme je za trenera jako bitan faktor, a u Dinamu puno brže “curi” nego inače.
Znači, definitivno ne prihvaća zasluge za naslov prvaka, ne znači mu ništa ta medalja koju mu daje Bjelica? Činjenica jest da su u tom dijelu sezone iskočili mladi igrači, Sosa, Olmo, Moro... da im je on dao priliku?
- Kažem, ne znači mi toliko ta medalja, ne osjećam se kao da sam ja osvojio naslov prvaka. Ali, napravili smo neki temelj, to mogu reći, temelj na kojemu Dinamo može napredovati i stvarati momčad za Europu. Što se tiče mladih igrača, općenito igrača, uvijek sam govorio da oni sami sebe stavljaju u momčad, svojim radom i igrama na treninzima i utakmicama. Ja sam samo bio taj koji im je svima dao priliku, svi su je dobili.
Još je nešto htio dodati.
- Moram i to reći. Nema sumnje da je ispadanje od Skënderbeua neuspjeh za Dinamo, to sam rekao i tada. Kada nakon toliko godina ne uđeš u skupinu u Europi, onda je to neuspjeh. Međutim, moramo i mi shvatiti da ti klubovi nisu za podcjenjivanje, da svi idu naprijed i da se ne smiju te utakmice olako shvaćati, niti je dovoljno zvati se Dinamo da bi se te klubove pobijedilo.
Kakvi su Cvitanovićevi poslovni planovi, ima li što na vidiku?
- Zasad ništa, ali znate kako je u nogometu, sve se brzo okrene. Možda ću i ja jednom u budućnosti podići svoj trofej za naslov prvaka, nadam se da hoću.