Već poduže je reprezentativna tema i dilema konkurencija bekovskih i krilnih pozicija. Zadržimo li se na pitanju bekova, prije su prevladavale dubioze oko lijevih bokova, iako je praktično bilo i problematičnosti desnog beka. Od vremena Roberta Jarnija, koji usput rečeno nije igrao lijevog beka za reprezentaciju, nego lijevog bočnog u sustavu tri braniča, nema jedinstvenog pozitivnog stava o raznim izborima.
Bilo ih je zbilja puno - Šerić, Živković, Šimunić, Babić, Pranjić, Ćorluka, Strinić, Pivarić, Vrsaljko, Juranović, Leovac, M. Pamić, Barišić, Jedvaj, Melnjak, Gvardiol, D. Bradarić, Perišić, Sosa. Nešto je manje bilo desnih bekovskih/bočnih promenada, od Jurčevića, Stanića, D. Šimića, Srne, Ćorluke, Vrsaljka, Vide, Jedvaja, Bartoleca, Brekala, Stanišića do Juranovića. Kao što se da primijetiti, često su izbornici pribjegavali izboru stopera za bekove, kao i desnih bekova za lijevi bok. Uz Blaževića s tri braniča igrali su i Jozić, Z. Kranjčar, a ostali gotovo uvijek s četiri...
Težak razvoj
Čini se izvjesnim kako mala baza hrvatskog nogometa teško razvija bekove specijaliste, pogotovo na lijevoj strani. U tom kontekstu izbornik Zlatko Dalić je puno toga polagao u Bornu Sosu, kojeg se nagovorilo da se priključi Hrvatskoj u trenutku kad je dogovorio igranje za Njemačku. Sosa je ponikao u Dinamovoj školi i bio je standardni član mladih selekcija. Mediji su već tada javno najavljivali kako će biti vrhunski lijevi bek za Vatrene. Zašto danas, osam seniorskih godina kasnije, Sosa nije (barem za sada) ispunio ta reprezentativna očekivanja?
Dalo bi se tu podosta toga analizirati, prije svega u razvojnom mu procesu. Sosa je za Dinamo, koji je dominirao u HNL-u i redovno nastupao u Europi, nastupao tek u dvije sezone, i skupio je 41 nastup, u ne baš standardnom ritmu. Odmah je 2018. s 20 otišao u Bundesligu i igrao za Stuttgart pet sezona. Skupio je 115 nastupa (jednu sezonu u drugoj ligi) u klubu koji je u pravilu bio u teškoj borbi za ostanak, ispao iz lige, pa se vratio i bilježio deveto, petnaesto i šesnaesto mjesto. To je natjecateljski ritam koji prilično otežava tehničko-taktički razvoj mladog igrača.
Zanimljivo je da je Stuttgart ove sezone, kad je Sosa otišao u najvećom krizom pogođeni Ajax, pri vrhu (treći). Bi li Sosa s etabliranjem, sazrijevanjem i iskustvom u Dinamu postao bolji lijevi bek? To je, naravno, nemoguće provjeriti, ali je prilično jednostavnije izreći da se u pet njemačkih sezona Sosa razvijao kao lijevi bočni igrač, u sustavu 3-5-2/3-4-3. Ta se navika kod njega pogotovo vidi u reprezentativnom okruženju. Sosa ima ofenzivne vokacije i naviknut je da ima “osigurač” lijevog stopera kad se (vrlo često) uključuje u napad. Činjenica da je u 30% utakmica za VfB Stuttgart imao barem asistenciju. ukazuje na razvijenu naviku. Sosa u reprezentaciji u 4-3-3 igra klasičnog lijevog beka. Tu ima padove koncentracije u defenzivnom smislu, iako je vidljivo da se baš trudi podignuti tu učinkovitost.
Svijest da se mora više
Prema naprijed, što bi mu trebao biti forte, u reprezentaciji je teže prodirati upravo zato što je opterećeniji defenzivnim zadacima i mora imati duži “galop” do zone centaršuta i prodora. Uz to, reprezentacija je zahtjevnija natjecateljska razina. Dodamo li da je Sosa imao peh da uđe u očajnu sezonu Ajaxa, koji živi jednu od svojih najtežih kriza, sve to svakako ne doprinosi njegovim iskoracima. To se vidi i na formi Josipa Šutala. Svakako nešto od tih problema dolazi i iz pristupa. Dojam je da je Sosa svjestan da u reprezentativnom dresu mora pružiti više i nije mu sigurno lako kad vidi da Dalić ima više povjerenja u Gvardiola ili Perišića. Kako god bilo, Sosa će morati podignuti učinkovitost u dresu Vatrenih da bi na Euru osnažio svoj status i potvrdio reprezentativni potencijal za idućih 4-5 godina.
Kod Josipa Juranovića stvari su nešto drugačije. On se kasnije transferirao u inozemstvo nakon 5,5 godina u Hajduku. U dobi od 24 godine igrač je praktično sazrio, te se za Juranovića to pokazalo u uspješnim igrama kako u Legiji, tako i u Celticu, pa i u prvoj fazi u Union Berlinu. Juranovića je klupski uspon pratio i u napredovanju u vatrenom dresu. Sad je dojam, nakon svih iskoraka, da je Juranović zaronio u krizu, odnosno, fazu pada učinka. U reprezentaciji se to primjećuje kroz kriva pozicioniranja (i tajming) u defenzivi, ali i manjak doprinosa ofenzivnoj igri. Kad igrač pokaže da može biti vrlo dobar i s velikanima (SP Katar, recimo s Brazilom), pa odlično pokriti i lijevi bok (Francuska), onda je jasno da dekoncentracije sa slabijima koje se događaju ove sezone nisu stvar (samo) tehničke kvalitete, nego lošije forme. Juranović je nakon borbi za titule u Poljskoj i Škotskoj, te igrajući Ligu prvaka u Berlinu, potom sa suigračima u UB-u uronio u veliku krizu rezultata. Pritom, kao i Sosa, Juranović također “šeta” s desnog beka na desnog bočnog (veznog), nerijetko isto i po lijevoj strani. Je li zamor materijala, prolazna faza slabije forme ili kvalitativni pad, Juranović će pokazati upravo u iduća tri mjeseca kako u klubu, tako i (posebno) u reprezentaciji.
