Sve je dobro što se dobro završi! Hrvatska je minimalnom, ali maksimalno zasluženom pobjedom ostvarila direktan plasman na Svjetsko prvenstvo u Kataru. Prema svemu prikazanom tijekom ovih kvalifikacija taj je doseg čist kao suza i bila bi zaista nogometna nepravda da se dogodio drugačiji epilog. U tom kontekstu nam je utakmica na Poljudu vrlo jasna simbolika.
Rusija je došla u Split sa željom da obrani rezultat kojeg je imala prije utakmice. Pokazalo se da nisu u pravu oni koji su, i u reprezentaciji, bili uvjereni da će izbornik Rusije tražiti igru i neće se samo braniti jer to kao nije njegov stil.
Velika mana
Dogodilo se suprotno, kako smo i očekivali. Valerij Karpin, nekoć sjajan ofenzivni vezni igrač, ili je procijenio da njegova momčad nema dovoljno kvalitete da se nadmeće sa Hrvatskom, ili je svjesno odabrao liniju manjeg otpora i odustao od igre na Poljudu. Jedna od velikih mana zatvorene igre jest što se možete fantastično braniti 99% vremena, ali onda jedan detalj sve to može baciti u vodu.
Upravo to se dogodilo Rusima, koji su u Splitu optirali za pravi bunker, braneći se sa 10 igrača u formaciji 4-5-1. Saveznik u pokušaju da se destrukcijom domognu SP-a bila je kiša koja je neumorno padala. Unatoč takvom ritmu lijevanja čudno je da je novi hibridni travnjak na Poljudu u drugom dijelu ponudio lokve i bitno otežao igru Hrvatske. Na drugim stadionima gdje se mijenjalo travnjake takvih nepogoda, unatoč pljuskovima, nije bilo...
Upravo zbog svih tih prepreka pobjeda Hrvatske je ne samo zaslužena, nego je i slađa za proslavu. Fortuna nogometa odlučila je nagraditi onu momčad koja je tražila gol, napadala, trudila se, bila je uporna i nije gubila glavu ni u finišu utakmice kada se, objektivno, to moglo dogoditi. Zato se pak dogodio (auto)gol i trenutak koji je odredio sudbinu dvije reprezentacije.
Valerij Karpin, koji je mijenjao u nastavku tako da osnaži energiju za obrambene zadaće, bio je kažnjen i time što je nakon hrvatskog vodstva ostao bez značajnijih ofenzivnih rješenja i posljedično očekivanog pritiska za izjednačenjem.
Vatrena vrijednost
Hrvatska, i to je njena velika vrijednost u ovoj utakmici, bila je taktički vrlo kompaktna, disciplinirana i nije dopuštala mogućnost da Rusi stvore neku opasniju situaciju pred golom Grbića.
Na tehničkom planu, naravno, ovo nije bila igra koja će ostati upamćena kao pokazatelj talenta Vatrenih, ali preveliki je bio ulog da bi se sada zbog toga trebalo opterećivati. Može se raspravljati o tome da nam je u napadu neodostajalo “težine” u srcu ruske obrane, da nam je igra na postavljenu obranu bila prespora i predvidljiva.
Može se i podvući da je Rusija u ranoj fazi utakmice visoko pritisnula da bi spriječila razvoj igre kakav Vatreni običavaju, te je tako primorala našu obranu na duga ispucavanja. To je više odgovaralo obrani Rusije nego našim ofenzivnim igračima. Zato smo se mučili stvoriti šansu jer smo previše energije trošili da težište prebacimo na njihovu polovicu.
Obrana srebra
To je stvar za analize, ali generalno gledano, najbitnija stvar u ovoj utakmici bio je rezultat. Hrvatska je ostvarila pobjedu i kapa dolje izborniku i igračima što su izborili svoje šesto Svjetsko prvenstvo i pravo da brane srebro.
TRI KLJUČNA RAZLOGA ZAŠTO JE HRVATSKA IZBORILA SP
1. REPREZENTATIVNA BORBA
Da bi se ostvarile velike pobjede i onda kada stvari na terenu ne idu po željama ključno je zaslužiti pomoć Fortune. Hrvatska je igrala 90 minuta maksimalno borbeno, uporno tražila gol, prkosila težini terena koji joj je dodatno otežao posao, a naposljetku se dogodilo autogol suparnika. To nije slučajnost nego posljedica odnosa na terenu.
2. TAKTIČKA DISCIPLINA
Hrvatska napreduje u onome što povijesno gledano nije njen forte, a to je taktička disciplina. Ovo je bila utakmica u kojoj je taj faktor igre bio na velikom iskušenju. Huk s tribine, velika želja da se što prije postigne gol, pa onda loš teren zbog lokvi, sve je to moglo izazvati destabilizaciju formacije. No, nije i to je velika stvar za perspektivu ove selekcije.
3. NAVIJAČKA ATMOSFERA
Kiša je pokvarila vizuru, ali je ambijent bio sjajan. Da bi se početna euforija tribina zadržala u dužem periodu trebala je možda goropadnija igra, šanse. Ono što je ključno, s tribina nije "poletio" niti jedan zvižduk, eho negodovanja i nestrpljenja, a kamoli baklja. Publika je time dala veliki doprinos reprezentaciji da ne gubi glavu u odlučnim trenucima.