Od početaka Vatrenih bili smo se naviknuli na odlične napadače. Hrvatska je 1990-ih imala senzacionalni tandem, oličenje vrhunske simbioze prve i druge špice. Bokšićeva moć i Šukerova jedinstvena lucidnost pred golom bili su garancija da će Hrvatska biti opasna u završnici bez obzira protiv koga igra. Pogotovo što su kao alternativu imali drugačiji profil napadača, ali također učinkovitog, Vlaovića. Kasnije se pojavio sjajni Dado Pršo, jedan od najvoljenijih reprezentativnih napadača. Strijelac, prodoran, odličan u skoku, borben do kosti.
Uslijedilo je vrijeme u kojem smo bili bogati napadačkim opcijama, s Eduardom, Olićem i Mandžukićem. Iznova suptilnost idealne druge špice (Eduardo) koja može poslužiti i kao prva u drugačijem sustavu igre. Iznova moć, s okomitim Olićem i stamenim Mandžukićem, dva napadača koji su presingom terorizirali braniče, ali su osiguravali i efikasnost, i fajterski pristup, i fantastični trkački potencijal. Zbog njihove moći nije mogao do više prostora još jedan klasični devet, izvrsni Nikola Kalinić, kojeg je protokom vremena ta frustracija dovela do loše reakcije i udaljavanja na SP-u u Rusiji... Velika je to šteta jer je Mandžukićevim oproštajem, tada 30-godišnjem Kaliniću bio otvoren put za standardnu poziciju, a Hrvatska sigurno ne bi imala muku koju trenutno prolazi...
Naviknuti na dobro
Kad se sjetimo svih Vatrenih napadača nije čudno što su se Hrvati navikli na dobro. Otuda je i vjerojatno prestrogi pristup procjene i očekivanja devetkama i napadačima današnjice. Činjenica je da je odlaskom Mandžukića 2018. nastala praznina koju izbornik nije uspijevao kompenzirati s 8-9 igrača koji su se više ili manje okušali na devetki. Počevši od Kramarića, Santinija, Livaje, Čopa preko Budimira, Čolaka, Petkovića do Rebića. Ili u drugoj varijanti napadačkog formata, s krilima kao dvije špice (Perišić-Rebić...).
U rujanskom turnusu kvalifikacija Dalić je imao problema jer se Budimir ozlijedio a pozvani Čolak nije djelovao uvjerljivo rješenje. Zato je u Rusiji odlučio s dva ne-napadača u špici, Perišićem i Kramarićem, a nakon Slovačke (s Čolakom), protiv Slovenije je optirao za taktičku devetku, Livaju. Nakon što je turnus bodovno vrlo dobro odrađen, znači li to da je Dalić pronašao formulu kompenzacije u špici s igračima koji imaju napadačke vokacije ali nisu klasične špice? Ili je logičnije da se vrati na izbor klasične devetke iz konkurencije koju ima na raspolaganju, dakle između Petkovića, Budimira i Čolaka?
Na to pitanje nema jednoznačnog odgovora. U Rusiji su Vatreni bez pravog špic-igrača bili jalovi kao rijetko kada. Protiv Slovenije su pak bili razigrani bez klasične devetke kao što dugo nisu. S Petkovićem smo, primjerice, u prošlim kvalifikacijama bili, činilo se, napokon sređeni i po tom kritičnom pitanju...
Različitosti učinka reprezentacije s ili bez klasičnog napadača upućuju na logičan zaključak da ona mora imati obje opcije na raspolaganju. Uvijek sve ovisi o taktičkom pristupu izbornika Dalića, kvaliteti suparnika i tipu utakmice koja se igra, koji će mu biti napadački izbor. Ono što je najsigurnije to je da imati klasičnu devetku u kadru nije opcija, nego je imperativ. I posljedično rečenom, imati klasičnu devetku u prvoj postavi nije imperativ, ali mora biti raspoloživa opcija. Jednostavno je objašnjenje, jer različitost profila napadača je ključna alternativa za promjenu utakmice koja ne ide u dobrom smjeru...
Formirati devetku
Mario Mandžukić, kao jedan od najvećih napadača koje smo imali, svojim je odlaskom označio početak realnog pada potencijala hrvatskog napada. Zato bi se očekivanja od nasljednika morala svesti u razumnije okvire. Pritisak usporedbi s velikim prethodnicima je uvijek teret i može biti ograničavajući faktor da se isti razviju u odlične špice. Što je Daliću u međuvremenu činiti? Kao što smo naveli, naše je uvjerenje da mora imati formacijski u kadru i klasičnu devetku i opcije tzv. taktičkih devetki (da ne kažemo “lažna”), za koje se organizira drugačija igra. Točno je da je izbor klasičnih devetki prilično sužen, te da u tom kontekstu potencijal imaju Petković, Budimir i Čolak. Svaki s vrlinama i manama.
U kontekstu Petkovića možda bi izbornik mogao sa suradnicima djelovati više iza kulisa. U interesu je reprezentacije da pokuša doprinijeti da se taj vrstan igrač dovede u red i pronikne uzrok zbog čega je tako pao u formi i kontinuirano oscilira u igri. Hrvatska se ne smije odreći niti jednog igrača, osim ako on to svojim nedoličnim ponašanjem ili odbijanjem prilagođavanju reprezentativnoj grupi sam ne nametne.
Komentari (0)