Imao sam brojne pozive sa svih medijskih strana, ali jednostavno se nisam osjećao od volje da s ikim razgovaram na tu tužnu temu. Trebao sam malo u sebi procesuirati taj prvi odjek vijesti o šefovom odlasku, previše je toga doživljenog zajednički. Moje su prve misli po saznanju da je Ćiro Blažević preminuo bile stvar privatnog doživljaja. Neka mi nitko ne zamjeri...
Tako nam je Slaven Bilić dan poslije odgovorio na očekivani poziv, koji ga je zatekao u teretani klupskog kampa Watforda.
- Sve me to malo smantalo, pa mi je to inače uobičajeno održavanje kondicije i snage dobro došlo da se malo ispucam.
Najgora vijest
Bilić je kao i svaki trener, pogotovo u super intenzivnom drilu Championshipa, suočen s pritiskom, napetostima, troši se energija i dobro je voditi računa o fizičkom stanju. Uostalom, odradio je dvije operacije, na oba kuka, mora zbog zdravlja biti aktivan, ali i amortiziranja stresova koje nosi posao...
- Pa, unutar smo okvira uobičajenih tereta u trenerskom poslu. Moram reći da mi je u Watfordu odlično i djeluje mi suvišno pričati o natjecateljskom pritisku. Ovaj posao je strastven, a koliko god kompliciran, volimo mi treneri taj adrenalin natjecanja, ambicije, uspona i želje za reakcijom nakon padova. Tako je i u životu, zar ne?
Vi ste nam Biliću, vrlo često u intervjuima i analizama, spominjali Šefa, kako ste vi Brončani i titulirali Miroslava Blaževića Ćiru...
- Jesam i moram vam kazati detalj koji se u tom smislu odvio u prošlu subotu. Naime, igrali smo protiv Readinga utakmicu, u kojoj smo imali 2:0, a u 80. minuti 2:1. Brinulo me nakon smanjenja vodstva da se ne dogodi i drugi pogodak, ali se, eto, dogodilo... Vratim se u apartman kojeg u Londonu drže vlasnici Albanci i pitaju me kako je bilo. I kažem: “Znate kako Ćiro Blažević uvijek govori, vodstvo od 2:0 je najgori rezultat!. I onda koji dan kasnije dođe prava najgora vijest...
Priča sa sjetom, podižući ton kada evocira neke posebne detalje.
- Pogodilo me, naravno da me pogodilo, kao i sve druge ljude. Mi smo kao igrači bili privilegirani živjeti s njim jednu po svemu posebnu i duboku nogometnu priču, u jednom neponovljivom vremenu stvaranja i stasanja Hrvatske. To su doživljaji koji su zauvijek najznačajnije obilježili naše karijere i živote, osobna promišljanja i filozofije nakon igračke karijere, a u svemu tome Šef, Ćiro Blažević bio je vodilja. No...
No?
- Ono što smo mi živjeli s njim jest bio privilegij igrača, ali Blaževićeva je snaga bila u tome što je pažnju, pristup i respekt imao prema svakom tzv. običnom čovjeku i potpuno se slažem s onime što su govorili Štimac i Asanović. Ćiro je imao jedan poseban dar, što je poglavito u današnje vrijeme deficitarno, znao je slušati ljude. I više je slušao nego je pričao. Taj respekt prema kolegi, igraču, novinaru, imao je i prema blagajnicama u marketu, prodavačima na tržnici, konobaru u kafiću, svakom namjerniku koji bi mu prišao i tražio potpis, fotografiranje ili neku priču...
Stao je koji trenutak i onda dodao, kao i suigrači mu iz generacije koja je bila Ćirina...
- Znate kako ide život, odvede s jednog posla u drugi, seliš, putuješ, misliš da imaš vremena za sve, a godine lete. I zato mi je iz ovog trenutka promišljanja jako žao što nisam još češće pričao s njim, što nisam više sjedio uz njega i slušao, pitao ili podijelio svoje misli. Moram reći da nisam od onih koji će sada idealizirati stvari. Svi mi imamo svoje plusove i minuse, imao ih je Šef, ali bez ikakve ograde mogu kazati kako je Ćiro Blažević bio jedinstven lik u svojoj punini djela i osobnosti, ali da je iznad svega bio dobar čovjek. Baš dobra duša.
Snažan do kraja
Kad ste se posljednji put sreli?
- Bilo je to na promociji filma Hrvatska kao definicija nacije, o eri reprezentacije u 1990-im godinama. Na Kaptolu je tog 30. svibnja bio i Šef, popričali smo... Kazao mi je: “Gotovo je, sine moj, gotovo je za mene...”. Hrabrio sam ga, a moram reći da mi je izgledao dobro s obzirom na bolest. Pamtim ja kad je moj otac umirao, bilo je to više od 6 mjeseci najtežih muka, nemoćan. A Šef je do par dana prije nego je zaklopio oči imao snage otići u šetnju, uz sina. Upravo sam s Mirom više puta u njegovom sportskom centru Maksimir, gdje sam često navraćao nakon šetnji s mojim psima, a prije nego sam otišao u Watford, saznavao iz prve ruke kako je Ćiro, što se događa... Teško je sve to, obitelji najteže.
Zanimljiv je podatak da ste vi u svih 44 službene utakmice s Ćirom Blaževićem na klupi Hrvatske igrali u startnoj postavi. Praktično niste bili rezerva u eri izbornika s kojim ste išli na Euro i Mundijal.
Zapravo, kao da je Ćiro bio jedini vaš istinski izbornik jer praktično je “prava era” Vatrenih startala u Valenciji, 23. ožujka 1994., protiv Španjolske (2:0).
Emocija za izvoz
Vaš opus trajao je relativno kratko, do 4. rujna 1999. godine i pobjede nad Republikom Irskom, slavnim golom nad golovima Davora Šukera. Ozljede su vam prilično skratile reprezentativnu karijeru. Što vam je unutar tih pet godina suradnje sa Šefom ostalo najupečatljivije?
- A kako ćeš izdvojiti jednu stvar u moru događanja koja su se dogodila unutar tog izuzetno intenzivnog doba!? Ne mogu reći da je to jedna pobjeda nad Njemačkom 3:0, kao ni poraz od njih u Engleskoj, ne mogu izdvojiti samo Nizozemsku, a zanemariti Dansku na Euru. Cijelo je to putovanje 1990-ih s Ćirom Blaževićem bilo spektar odrastanja, sazrijevanja, bilo je svega onog što sport čini sportom, emocija za izvoz...
O.K, ali neke će vam njegove metode postati dio stručnog promišljanja u vašoj trenerskoj karijeri?
- Ha, gledajte, trudim se razviti na najkvalitetniji način taj njegov odnos s igračima. Ćiro je znao izvući maksimum od svog igrača. Bio je silno mudar u tome, a to nije baš jednostavno. Moji doživljaji njegovih pristupa, kada sam bio ponosni reprezentativac Ćirine škvadre, često se vraćaju na obične male stvari, odnosno, stvari koje su tada izgledali detalji, a u stvari su bili temelji iskoraka. Razgovori, kad bi došao u sobu kampa, i kad si sam i kad je tamo neki drugi igrač, pa ti na jedan svoj osobni način predoči što želi od tebe, lagano te uvjeravajući da nije sporno da ti to možeš. Pažnja kako ti pristupa, kako ti daje na važnosti... Poseban je bio Šef, poseban... - istaknut će za kraj Slaven Bilić, koji je već kupio avionsku kartu za srijedu, kada će “na knap” iz Londona letjeti u Zagreb kako bi stigao na sahranu Miroslava Blaževića.
GLEDAJTE NOVU ‘VAR SOBU‘:
Zbog čega Hajduk nije favorit protiv Varaždina? Jesu li Splićani trebali vratiti na Poljud Tonija Teklića? Koji je pravi nasljednik Mislava Oršića u Dinamu? Može li Zoran Zekić iznenaditi Osijek? Odgovore na ta i sva druga pitanja u vezi 21. kola SuperSport HNL potražite u novom izdanju ‘VAR sobe‘ s Ilijom Lončarevićem: