Bespotreban presing... Riječi koje su nakon utakmice izvučene iz izjave našeg izbornika, najjače su odjeknule u meni dok sam razmišljao o pripremi ovoga teksta, odnosno o problemima koje smo imali unutar prvog poluvremena utakmice s Česima. Jer ako to nije bio plan naše igre, a mi smo u 12., 15. i 20. minuti uporno pokušavali oduzeti loptu protivnicima visoko ispred njihovog šesnaesterca, te smo to radili loše omogućujući Česima gotovo pa lagane izlaske prema naprijed, onda shvaćamo kako su se s(o)tvorili prostori češkoj reprezentaciji. Prostori koji ti donose inicijativu, dominaciju te bolju kontrolu utakmice, a posljedično i nervozu kod protivnika.
Prilično zabrinjavajuće
Česi su otvarali igru s tri igrača u obrani - desni bočni Coufal se podizao visoko na krilnu poziciju - te su s jednim veznim vrlo lako stvarali brojčanu prednost u odnosu na naš nepripremljeni presing. Rotacija koju bi i mi mogli koristiti s obzirom na profile igrača kakve imamo unutar obrane - Vrsaljko kao krilo, a Gvardiol kao treći lijevi stoper - i veznog reda, odnosno Perišićeve uloge u Interu, gdje je većinu sezone okupirao prostor kao peti vezni igrač na lijevoj strani Conteove momčadi.
Uz već sad nažalost po nas tradicionalan problem, a to je segment prekida igre, nakon kojega su Česi došli do vodstva i u nekoliko navrata prvi došli do udarca glavom unutar našeg šesnaesterca, nismo uspjeli u prvom poluvremenu iskontrolirati utakmicu kroz posjed niti defenzivno, a niti ofenzivno.
Priznat ćete da kad imate u ekipi Modrića i Kovačića ta činjenica zvuči prilično zabrinjavajuće. Najbolji primjer tome je uloga Kramarića koji je u 28 minuta utakmice imao samo šest dodira s loptom, a od toga četiri dodavanja. Dakle, nije dobivao dovoljno lopti, jer se nije igralo na njega kroz sredinu, a već sam mnogo puta naglasio kako njemu “igru” treba “donijeti” u i ispred protivničkih 16 metara, kako bi došle do izražaja njegove sjajne golgeterske sposobnosti.
A igrač zadužen u prvih 45 minuta za već spomenute “golgeterske sposobnosti” bio je Ante Rebić, koji je imao 11 dodira s loptom te mizerna dva točna dodavanja. Ne, nije ovo kritika Kramariću i Rebiću, već ukazivanje na problem dolaska naših igrača u zone iz kojih se dubinska lopta uopće može odigrati. Stvar je u tome da danas gotovo sve momčadi pokušavaju ostvariti neku vrstu presinga na protivničku zadnju liniju, ili aktivno pritišću prema lopti ili odsijecaju linije dodavanja prema drugim igračima. Zato sam posebno naglasio izbornikovu izjavu na početku teksta, koja je po meni bila glavni razlog što smo u prvom poluvremenu imali ozbiljne tehničko-taktičke manjkavosti.
Najbolja inspiracija
Ti pokušaji visokog presinga oduzimaju igračima golemu energiju te kad se nadovežu pojedinačni problemi s ozljedama koje su nakon napornih klupskih sezona igrači donijeli sa sobom (Vlašić, Petković, Vrsaljko, Kovačić, Lovren...), odnosno kratak period priprema od dva tjedna za podizanje fizičkih kapaciteta (što je u praksi vrlo teško, gotovo nemoguće), onda je jasno da taktički dobrim pozicioniranjem i planom igre moraš iskompenzirati sve energetske nedostatke.
U prilog svemu ovome sam malo pogledao dostupne podatke sa službene UEFA-ine stranice gdje su Česi u dvije utakmice pretrčali 230.7 kilometara, Englezi 204.2, Škoti 205.4, a mi 197.7, uz podatak da među tri individualno najbolja trkača po kilometraži Česi imaju dvojicu (Daridu i Součeka s po 23.4 km), dok je naš najbolji “trkač” Šime Vrsaljko na 67. mjestu s 19.1 istrčanim kilometrom u dva dosadašnja susreta.
Konkretno u dvoboju kojeg analiziramo, Česi su pretrčali gotovo 13 km više od naše reprezentacije! Vjerujem da bi svi čitajući ove podatke odmah pretpostavili da smo kvalitetnim posjedom “natjerali” Čehe na trčanje, ali nije bilo tako. Naprotiv, posjed je bio ravnomjeran, po 50 posto na obje strane.
Način da u utakmici protiv Škotske iskompenziramo sve ove nedostatke je da se jednostavno vratimo na one najjednostavnije nogometne postavke, tj. da igrači igraju na pozicijama na kojima mogu ovom trenutku najviše pridonijeti našoj reprezentaciji. Vremena za uigravanje mehanizama nema, a ako imamo nekakav putokaz onda je to drugo poluvrijeme, odnosno okupacija spomenutih prostora s Vlašićem i Petkovićem.
Vlašić je u svojih 30 minuta na Hampden Parku imao tri uspješna driblinga iz tri pokušaja te šest od osam osvojenih duela, našavši se jednom u sjajnoj prilici za postizanje zgoditka. Međutim, šutirao je preko vratiju Vaclíka. Nakon utakmice se u izjavama naših stožernih igrača mogla osjetiti samokritika - nadam se ne i defetizam - te duboko vjerujem da svi naši momci zajedno s izbornikom u utakmici s nimalo laganim protivnikom mogu doći do tri boda i razveseliti nas prolaskom u osminu finala.
Većina igrača je puno puta bila u ovakvim situacijama, gdje su morali juriti pobjedu, te se nadam da će im to iskustvo, uz hrvatski duh, biti najbolja inspiracija na “gostujućem” škotskom travnjaku.
Pogledajte novi Europodcast sa Zoranom Zekićem: