U ovom turnusu Lige nacija reprezentacija Hrvatske odigrala je vrlo dobar natjecateljski niz. Vrhunac je bila pobjeda na Poljudu, protiv Francuske prošlog četvrtka, prva u povijesti kod kuće, za prvi povezani niz pobjeda (Pariz, Split) s tom moćnom reprezentacijom. Tri dana kasnije izrazito (logičnu) pozitivnu atmosferu oko Vatrenih zamjenila je izrazito (nelogično) negativno ozračje zbog poraza od te, iste, moćne reprezentacije.
Vatreni u uzvratu djelovali natjecateljski obrnuto od Splita, ali su i Francuzi djelovali obrnuto natjecateljski u Parizu. U dvije suprotne verzije realnosti vrijednosti dvije reprezentacije su negdje između, dakle Francuska je tehnički i motorički snažnija, šireg rostera i može u kratkom roku imati i bolji ritam u drugom u odnosu na prvi izazov. Hrvatska je tehnički vrlo dobra, motorički je slabija (brzina!), ima manju širinu kvalitete, i to je razlog što ne može u dvije povezane utakmice igrati na svom maksimumu tehničke vrijednosti. Pisali smo o tome prije ove utakmice.
U eri Dalić, da ne idemo dugo u povijest, trend je bio kroz sedam godina da je Hrvatska dobra u prvoj a slabijeg učinka u drugoj utakmici unutar 3-4 dana. Ništa tu nema novog, samo što se nadmoćnoj i bitno osvježenoj Francuskoj sučelio vrlo umorni Vatreni tim, pa je iskazani dojam nemoći djelovao ružnije. I uopće to nije prvi puta tako očito...
Utjecaj fizičkog potencijala na predstave Hrvatske je iznimno snažan. Prije svega zato što u kadru Dalić ima devet igrača sa 30 i više godina. Drugi razlog je što su ključni igrači kvalitativne prevage, Modrić i Perišić, XXl odnosno XL veterani. Nakon sjajne njihove i pogotovo Kovačićeve partije na Poljudu, potonji (u svibnju 31) igrao u Parizu sa jačim tegobama aduktora. To je skup mišića koji najjasnije ukazuje na zamor, odnosno potrebu odmora i oporavka. Sa takvim potencijalima ne treba čuditi da je Hrvatska, u ofenzivnom dijelu bila off, jer osim manjka svježine tih igrača, potrošene energije u Splitu, naprijed su još bili još dva veterana, Budimir i Kramarić, koji će u lipnju/srpnju navršiti 34 godine. Oni ionako nisu brzi, a kad su i bez svježine...
Ono što se zamijetilo u Parizu to je da su uz golmana Livakovića vrlo dobro odigrali igrači posljednje linije. Oni su takvi bili i na Poljudu, Stanišić, Šutalo, Ćaleta-Car,Gvardiol. Sa mekanim veznim redom ispred sebe, a stalnim pritiskom moćnih Francuza, obrambeni učinak tih igrača bio je vrlo dobar. Zaokupljeni branjenjem, jasno je, nisu se mogli upuštati, ili nisu stizali igrati prema naprijed. Što nam govori obrambeni pozitivan dojam pariranja snažnim domaćim napadačima? Da ti igrači imaju tehničku višu kvalitetu i da su fizički (motorički) na zavidnoj razini, a između ostalog da su i u optimalnim godinama (23-28)...
Dalić je u svojoj eri najviše gubio važne obrambene igrače. Recimo Ćorluku, Vidu, Lovrena, Vrsaljka, Strinića, i druge, ali se kroz vrijeme iskristaliziralo nove snage. Zašto se teško takvi trendovi događaju u veznom redu i napadu? Kad su se povlačili, ili su bili izvan forme navedeni braniči, Dalić je bio primoran dati šansu novima.
Pokazalo se, uz dosta natjecateljskih uspona i padova (školarine) da su ti novi "izišli" na vidjelo. Izbornik je, međutim, težak za mijene u veznom redu i napadu. Ne samo trajnije, nego upravo u davanju više prostora onima koji trebaju "izići na vidjelo", a što ne znači da se treba odreći starijih. Uzmimo primjer Luke Modrića. On igra kontinuirano, praktično veći dio svih utakmica, umjesto da ga se štedi i daje prostora drugima. Već smo više puta pisali, I Dalić ali i Modrić trebali su dati priliku reprezentaciji da se kroz utakmice pripremaju za doba kada se taj fenomen bude povukao. Ili ako se i nije povukao, kao do sada, da bude u krugu, ali da postoji kakvo takvo alternativno rješenje kad se igra u tri-četiri dana dvije utakmice. Jedan igrač nam u tom kontekstu služi obrnutim primjerom.
Nikola Moro je igrač Bologne, koja je lani izborila Ligu prvaka, a ove sezone je blizu tog potvrđivanja. Moro ima skoro 90 utakmica u vrlo teškoj Serie A, u 27 nastupa ove sezone igra u prosjeku sat vremena kao šestica. Ima dobre kritike. U reprezentaciji je od 2021., pozvan je u krug za utakmicu u 16 navrata, ali je u 4 godine skupio 95 minuta u tri nastupa (2022.-45, 2024.-12, 2025.-38). Ukoliko nije dovoljno dobar, zašto ga se uopće poziva, logično je pitati za 27.godišnjaka. No, zna li se koliko Moro može biti koristan reprezentaciji (Serie A sugerira da može) ako mu se ne pruža šansa da to pokaže? Moro je samo jedan primjer (možemo o Pašaliću, Vlašiću, Jakiću, i drugih) onog što želimo reći u kontekstu svih koji se vrte u krugu reprezentacije, ali su nekako uvijek tretirani kao nedovoljno dobri za bolji status pored etabliranijih igrača.
Takav pristup dovodi izbornika u situaciju da mu igraju uglavnom istih 14-15 imena, a ostali su više manje "na broju". Dalić naravno ne može izmisliti nove igrače koji su odmah vrijedni reprezentativnog statusa. Petar Sučić je brzo iskoračio, takav je tip igrača i osobnosti, nekim drugima treba više vremena, podrške i strpljenja, da bi isplivali, ili ne isplivali na površinu.
Naravno, uvođenje Lige nacija je lišio izbornike prijateljskih ogleda, sa manjim pritiskom javnosti, pa su sada još više natjecateljski opterećeni. Oprečne reakcije javnosti na pobjedu i poraz od Francuske možda su primjer zbog kojih naši izbornici teško donose "snažnije selekcijske odluke", jer rezultati su svima u prvom planu. Ali unatoč dobrom rezultatu u ovogodišnjoj LN, eto, kritike su opet žešće i opetovanih sadržaja.
Do SP-a 2026 je 15-ak mjeseci. Ne dvojimo u prolaz kvalifikacija, ali ovo je trenutak kada Zlatko Dalić ipak treba napraviti iskorak u strategijskom, a ne natjecateljskom pristupu. To znači, ako ne može izmišljati kvalitetu koje nema, onda svakako može dati više prillike svježijim snagama koji vremenom mogu postati korisni akteri Vatrenih. I to ne znači odreći se Modrića, Perišića ili koga god koji potvrđuje da ima i dalje tehničku nadmoć i određeni fizički potencijal, nego samo dozirati snage. Hrvatska samo tako može kompenzirati manjkove motoričnosti, brzine ili nekog trećeg limita. Barem dok se ne pojave neki novi klinci koji će mijenjati tu kroničnu stvarnost.
Komentari (2)