Pred utakmicu u Ljubljani percepcija učinjenog u 2020. godini, kao priprema za iznimno natjecateljski izazovnu 2021. godinu, nudila je opciju umjerenog optimizma. Ne zato što smo od šest utakmica Lige nacija izgubili pet, a jednu jedva pobijedili. Taj loši rezultat može se logično tretirati s obzirom na kvalitetu suparnika. Francuska i Portugal, svjetski i europski prvaci, kvalitetom su bolji od Hrvatske. Švedska to nije, ali nas je namučila u obje utakmice, od kojih su jednu pobijedili sigurno, a drugu jedva izgubili od neuvjerljive Hrvatske. Ti rezultati nisu presudni i bili smo uvjerenja da je to nužan ulog izbornika Zlatka Dalića i suradnika da razbistre ako ne sve, a ono barem većinu dubioza glede izbora igrača, taktičkog i općeg pristupa.
U tom kontekstu, nakon četiri mjeseca odmaka, u kojima su igrači velikom većinom vrlo dobro igrali u kontinuitetu za svoje klubove, bilo je logično očekivati da ćemo odmah od Slovenije prepoznati napredak u dvije važne odrednice. Prva je da se potvrdi kako je nikad motoričnija reprezentacija Hrvatske spremna za promptne iskorake u dinamici učinkovitosti kvalifikacija. Druga je bila očekivana potvrda da je Zlatko Dalić kapitalizirao iskustva iz Lige nacija. Ako se 2018. poraze moglo braniti tezom o posljedicama opijenosti srebrom, izdanje iz 2020. trebalo je biti početak trezvenosti u osmišljavanju nove natjecateljske priče...
U Ljubljani se dogodilo veliko razočaranje ne zato što je Hrvatska izgubila, jer to nije izolirani događaj. Štoviše, u kvalifikacijama su nam redovite neizbježne faze loše forme i loših pristupa. No, jačinu razočaranja diktira činjenica da na startu sezone-godine velikih natjecateljskih uloga Dalićeva Hrvatska djeluje iznova dekadentno. Kao da nije išta naučila iz prethodnih iskustava. I zato je percepcija nakon Slovenije opterećena velikom skepsom. Je li logično na temelju jedne utakmice optimizam zamijeniti skepsom? Naravno da nije. No, viđeno u Ljubljani nije stvar jedne utakmice. Taj pristup i učinak ukazuju da na vagi pluseva i minusa izvučenih u 2020. objektivno snažniji djeluju minusi. Drugim riječima, porazi, slabije igre, taktičke nelogičnosti, nabujali u proteklih godinu-dvije, poprimaju snagu trenda, a ne iznimaka pod utjecajem “velikih suparnika, rekonstrukcije kadra i traženja novih rješenja”. Prvi čovjek koji je za to odgovoran, naravno, jest izbornik. I u pojašnjenju tog načelnog problema “ove” Hrvatske zadržat ćemo se upravo na problematičnom mu pristupu.
U selekciji, više-manje, izbornik poziva najbolje što Hrvatska ima. Tu ni ne može biti velikog propusta. No, u načinu koji slaže taktiku i momčad, Dalić ozbiljno srlja. U Ligi nacija forsirao je sustav igre koji tradicionalno ne odgovara Vatrenima. Pogotovo ne ovoj grupi igrača. Vidjelo se to protiv Šveđana, a potvrdilo se protiv Slovenije. Namjerno nećemo o učinku protiv Francuske jer to nije razina usporedbe za formiranje taktičke ideje Hrvatske. Švedska i Slovenija jesu i zabrinjavajuće je kad izbornik tvrdi da je to bilo dobro sa Švedskom, a da je to bilo vrlo dobro sa Slovenijom u prvih deset minuta!? I valjda zato kaže da će romb ostati opcija kada igramo s jačima (?), što je nonsens, jer će nas svaki jači suparnik lako probijati po bokovima. Onako kako su to radili i Švedska i Slovenija…
Mnogi su nam reprezentativci, u različitim erama, u povjerenju govorili da im najviše odgovaraju izbornici koji ih logično poslože, kvalitetno motiviraju i ne opterećuju stalnim taktičkim eksperimentiranjima. Dijelom zato što nema dovoljno vremena za provedbu priprema, dijelom i zato što dolaze iz velikih klubova, gdje se na višoj razini taktički uigravaju. Za razliku od reprezentacije. Ona je neki drugi život i neki drugi nogomet. U tom stavu igrača prepoznat ćete osnove zašto se svi jako napale i strastvenije djeluju na svjetskom ili europskom turniru. U tom stavu možete i prepoznati zašto u dužem natjecanju, kroz godinu, nisu takvi i djeluju jaloviji, s manje agresivnosti i energije. I to neovisno igrate li protiv suparnika iz top 15 ili s onima iz daljih pozicija rejtinga. U tom kontekstu manjkav je stav igrača o važnosti izbornika, jer u dužini takvog natjecanja i većim mijenama situacija u odnosu na turnir trener je taj koji mora dati nešto više da se te loše navade Vatrenih kompenziraju. U Ljubljani Dalić to nije dao, štoviše, on je kompliciran dvoboj samo dodatno zakomplicirao. Taktički, izborom igrača, ali i neuspješnosti da ih maksimalno motivira da budu energičniji…
Zlatko Dalić je preuzeo Hrvatsku otpisanu za Rusiju i nije imao ništa za izgubiti. Malo je presložio momčad za Ukrajinu i opustio je od grča kojeg je stvorio prethodnik mu Čačić. Dalje je, u Kijevu i doigravanju, išlo praktično samo od sebe. Dalić je motivirao igrače i psihološki ih revitalizirao. U Rusiji se sve sjajno poklopilo i upisan je rezultat svih rezultata. Od tada je prošlo uskoro tri godine. Dalić, sa štitom srebra, umjesto da bude snažan u gardu vođenja reprezentacije, sve je sličniji bivšim izbornicima koji su manjkom hrabrosti u donošenju potrebnih odluka padali upravo na tom pitanju pristupa…
Hrvatska može izgledati slabija kad igra, ali ne smije djelovati bez agresije kao protiv Slovenije. To je znak da nije bila kvalitetno pripremljena i motivirana. Jedino gore od toga jest da se to nije mijenjalo odmah kada je postalo jasno da kvalitetom bolja vatrena momčad djeluje kao sparing-partner borbenoj, ali tehnički slabijoj Sloveniji.
I zato je razočaranje Dalićem i reprezentacijom veliko. Korak naprijed i onda dva natrag ukazuju nam da izbornik kalkulira ili ne prepoznaje gdje griješi. No, morat će se odmah resetirati i donositi odluke da mijenja navedena stanja. Za opravdavanja sebi i javnosti zašto to nije činio do sada potrošio je sve raspoloživo vrijeme…