U opijenoj atmosferi srebrnog pohoda na SP-u u Rusiji, malo se tko osobito zabrinuo za očiti problem napadačke perspektive nogometne Hrvatske. Kada je Mario Mandžukić objavio zaključenje reprezentativne karijere zato i nije baš bilo nekog osobitog uzbuđenja u nogometnoj javnosti. U tom post mundijalskom razdoblju više smo puta tematizirali u ovom listu zabrinjavajuću oskudicu centralnih napadača. Djelovalo je kao remećenje “javnog reda i mira oko Vatrenih”, iako se ubrzo pokazalo što nam u praksi slijedi. Hrvatska se od Rusije do Katara, unutar tri i pol godine, suočila s bljeskom rješenja centarfora u liku i djelu Brune Petkovića, te s kontinuitetom manjka rješenja za klasičnu devetku. Od oproštaja Mandžukića do danas Zlatko Dalić, pored više kandidata i provjera, nije uspio pronaći odgovarajuće rješenje za centarfora…
Naravno da je problem
Analizom utakmica koje su odigrane nakon finala s Francuzima u Rusiji, a bilo ih je pod Dalićem još 40 (od ukupno 54), došli smo do sljedećih podataka. Najviše je mečeva kao centarfor odigrao Bruno Petković, 21, i postigao je 6 pogotka. On je ujedno i najefikasniji napadač, iza kojeg dolazi Andrej Kramarić s 11 nastupa (nije uvijek klasična devetka) i 4 pogotka, te Marko Livaja s 2 pogotka u 11 nastupa. U 4 preostala izbora za centarfora samo je Ante Budimir upisao jedan pogodak u 8 nastupa, dok su Santini (5 nastupa) i Čolak (3) ostali bez pogotka…
Iznad svih ofenzivnih igrača je učinak krila, Ivana Perišića koji je u Dalićevoj eri postigao 16 pogodaka, a u razdoblju nakon Rusije učinak mu je u 38 utakmica 11 pogodaka i 7 asistencija.
Kako smo često najavljivali u našim analizama, to što u Prvoj HNL ima sve manje domaćih kandidata za centarfora, neminovno će dovesti do velikog deficita rješenja devetke za reprezentaciju. U ovom trenutku se u takve kandidate mogu ubrojiti tek Petković (Dinamo) i Livaja (Hajduk). U Osijeku igraju Mierez (Argentina) i Topčagić (BiH), u Rijeci Drmić (Švicarska), a svaki igrač izvan kruga velike četvorke u HNL-u (Kulenović, Beljo, Mance, Delić, Krstanović) nije tretiran kao legitiman kandidat za A-Hrvatsku.
Tako možemo potvrditi, tri i pol godine nakon srebra u Rusiji te Mandžukićevog oproštaja, Zlatko Dalić je i dalje bez odgovarajućeg rješenja za devetku. Je li to problem za ambicije Vatrenih u Kataru?
Naravno da jest. Hrvatska je u povijesti nastupa na velikim turnirima najbolje dosege imala kada je imala pravu devetku, ne nužno samo strijelca nego i igrača tipičnih kretnji za centarfora. Davor Šuker i Mario Mandžukić bili su nositelji na 7 (3 + 4) velikih turnira od 1996. do 2018. godine. Dado Pršo je bio udarna devetka na dva turnira (2004-06), dok je Olić uz Klasnića i N. Kalinića te Budana odradio EP 2008., a Bruno Petković uz Kramarića, Rebića i Budimira EP 2021. godine.
Zlatko Dalić je po odlasku Mandžukića kontinuirano tražio rješenja na mjestu centarfora. Na tom 44 mjeseca dugom putu izbornik je isprobao redom Čopa, Kramarića, Petkovića, Santinija, Livaju, Čolaka i Budimira, te pokušao opciju s Rebićem. Kao najbolje rješenje pokazao se Bruno Petković, koji je u 21 nastupu postigao najviše pogodaka, šest. Problem je što je Petković tu odličnu formu iskazao do 2019. godine, kada je upisao 5 golova i asistenciju u kvalifikacijama za Euro 2020. Od 5. rujna 2020. godine Petković nije postigao ni gol, a niti upisao asistenciju. Drugim riječima potpuno je pao na margine reprezentativnog učinka.
Iako nije igrao uvijek kao devetka, Andrej Kramarić se pokazao kao napadač kontinuiranog pozitivnog učinka kod Dalića. Do njegova ustoličenja odigrao je 24 utakmica uz 5 pogotka i 3 asistencije. S Dalićem je odigrao 41 utakmicu i postigao je 11 pogodaka uz 5 asistencija…
Čekanje mladih
Uzimajući u obzir činjenicu da je Hrvatska imala odlične realizatore kao Šuker (45 golova, prosjek 0,65 po nastupu), Mandžukić (33 - 0,37), Eduardo (29 - 0,45), a važan je realizatorski učinak i bek-krila Darija Srne (29 - 0,21) te krila Perišića (32 - 0,29), možemo lamentirati o tome kako svi akteri reprezentativne momčadi, u različitim taktičkim formama, daju doprinos efikasnosti reprezentacije. No, bez ozbiljnijeg rješenja na centarforu, Hrvatska na velikom turniru teško može računati na značajnije rezultate.
Što preostaje Zlatko Daliću po tom pitanju do prosinca 2022. te nastupa na Mundijalu? Odlaskom Mandžukića, a “razrješenjem” N. Kalinića i Rebića te ukoliko se nekim čudom Bruno Petković nogometno ne revitalizira, Vatreni će u Kataru igrati bez stamene klasične devetke. U četiri post ruske godine ni Budimir, ni Čolak nisu uvjerili da su potencijal za naslovne uloge. Sva druga rješenja, od Kramarića preko Livaje do najave Perišića u špici, su hibridni napadački izbori. Zašto je verifikacija te situacije u ovom trenutku važna?
Prije svega zato što može imati velikog utjecaja u izboru sustava igre i alternativnih napadačkih izbora. Izbornik je najavio test sustava 3-5-2, ali nam izostanak fizički snažne devetke limitira to rješenje. U tom sustavu, koji značajno ovisi o bočnim igračima i njihovoj sposobnosti da ofenzivno prodiru, jako je važno slanje upotrebljivih centaršuta u kazneni prostor. Ako nemamo devetku koja će u skoku i zračnim duelima, a ne samo snalažljivosti u kaznenom prostoru, iskorištavati ubačaje s boka, onda takav sustav igre gubi na snazi. Isto vrijedi i za opciju da na dvije špice pozicionirate dva hibridna napadača (krilo, druga špica), jer ta igra onda iziskuje drugačiju formaciju u sredini i obrani (recimo 4-4-2) da biste pokrili cijeli teren.
Slično možemo rezonirati i za 4-3-3 odnosno 4-2-3-1, gdje je centarfor ključna ofenzivna točka. Tu je međutim moguća opcija tzv. lažne devetke. Ukoliko se baziramo na tu opciju onda je jako važno imati brza krila odnosno polušpice, koji će iskorištavati kombinatoriku i prostore dubine koje će kretnjama otvarati lažni (ili ajmo reći ne klasični snažni) centarfor.
Izostanak “prave devetke”, realno je veliki problem reprezentacije. Na stranu kontekst skorašnjeg Mundijala, Hrvatska će taj problem očito imati i idućih godina. Uzimajući u obzir sporadične kandidate u Prvoj HNL te inozemna hrvatska rješenja, izbornik će trebati čekati da se netko od mlađih ozbiljnije nametne. Jedan od takvih perspektivnih centarfora je primjerice Roko Šimić, ali govorimo još o junioru koji tek treba iskoračiti u razine seniorskog nogometa reprezentativnih razina...
Izmišljanje nije dobra solucija, bolje da igraju Kramarić i Livaja
Najbolje rezultate hrvatska reprezentacija postigla je 1998. i 2018. godine, s broncom i srebrom na Mundijalu. Između ta dva natjecanja Hrvatska je odigrala izvrstan turnir na EP-u 2008. Koja je značajka tih nastupa? Kako Blažević, tako Bilić i Dalić, napravili su logičnu kompoziciju reprezentacije, s minimalnim odstupanjem pozicija. Miroslav Blažević imao je kronični problem izbora desnog bočnog igrača. Kako je lijevo imao brzog i moćnog Roberta Jarnija, Blažević je mogao kompenzirati manjak specijaliste tako što je na taj desni bok postavljao Jurčevića i Stanića. Oba su igrača po vokaciji bili napadači, ali u dobro razrađenoj kompoziciji brončanih, lakše su dali doprinos a poziciji koja im nije bila specijalnost. Bilić je u Austriji imao novaka u liku Ivana Rakitića. Ofenzivni vezni po vokaciji Rakitić je doprinos davao kao lijevi polušpic u sustavu 4-2-3-1. Kao i u vrijeme brončanih (Boban-Prosinečki-Asanović, uz Soldu, Jurčića), snaga je bila u veznoj liniji, gdje su ordinirali N. Kovač, Modrić, Kranjčar, Srna (i Rakitić) pozicionirani kako je to nalagala situacija (s jednom ili više špica). I u Rusiji je ključ Dalićeve formacije bila u veznom redu (Modrić, Brozović, Rakitić, uz Kovačića, Badelja...), oko kojeg su se po specijalnosti pozicionirali ostali akteri. Jedini igrači koji su kompenzirali atipičnu im poziciju bili su oni koji su igrali desno krilo, Rebić i Kramarić.
Jasno je da za više domete morate, pored individualne kvalitete, imati što uigraniju momčad, s igračima koji djeluju na prirodnim im pozicijama. U fokusu Katara, barem tako sada izgleda, taj faktor kompenzacije pozicije bit će na devetki. Što u temeljnoj definiciji kralježnice momčadi, sigurno nije obećavajuća situacija. Treba li izbornik “preparirano” rješenje ili je logičnije da se odluči na atipičnu devetku? Konkretno, je li bolje da uigrava momčad s nižom devetkom kao što su Kramarić i Livaja, ili da “izmisli” visoku devetku kako se plasiralo u eter, tipa Marija Pašalića? Iskreno se nadamo da potonja vizija nije ona koju dijeli izbornik. Pašalić nije centarfor, nema trk devetke, a činjenicu da zna zabiti glavom treba uvijek nadopuniti tezom da to čini iz drugog plana. Dakle ne kao devetka, nego kao ofenzivni vezni. Pašalić nema skok klasičnog centarfora.
Uz strukturu igrača koje u središnjem i ofenzivnom dijelu ima Dalić na raspolaganju, čini nam se više nego logičnim da upravo devetke kao Kramarić i Livaja sudjeluju u gradnji napada. I da svojim dijelom kombinatorike i kretnji doprinose stvaranju prostora u završnoj trećini, u koju će ulaziti hitra krila i vezni igrači. U izostanku klasične devetke to se čini kao jedina racionalna ideja, naravno ako turnir u Kataru bude prvi na kojem će Hrvatska biti lišena usluga “pravog” centarfora...