Ima za Hrvatsku nešto kancerogeno u Europskom prvenstvu, svaki put nas “jede” u nekoj fazi. Svi smo zajedno previše poletjeli, nije to samo krimen Zlatka Dalića. Već smo radili projekcije za što smo sposobni na kontinentalnoj smotri, nismo ni pomislili da je imalo moguće da odletimo poput suhog lista na listopadskom vjetru. Nismo podcijenili Tursku, previše smo vjerovali izborniku i dečkima da si ovaj put neće sami staviti omču oko vrata, što su i sugerirali rujanski ogledi s Latvijom i Armenijom. Međutim, sad nam je ostalo zazivati sreću ili najtežim putem ići prema Njemačkoj. Play-off bi bio hod kroz pakao, zahtjevniji od skupine koju igramo.
Zamjerke na kritikama
Izostanak Perišića i Kramarića, potom i Petkovića i Ivanušeca, pokosio je Vatrene gotovo u rangu kuge u Africi, dio igrača je izvan pravog natjecateljskog ritma i forme, međutim, to se ipak previše vidjelo. Nakon kataklizme kakvu smo doživjeli ovih dana Dalićevi prethodnici izvedeni su na giljotinu, a on koji ima tri medalje pozvan je da spasi stvar. Kako zna i umije. Ako ne bude u Njemačkoj, to će biti najgora katastrofa hrvatske nogometne reprezentacije ikad.
Karma je prokleta stvar. Dalić je pokazao da nije dovoljno dobro svladao nauk Ćire Blaževića. Njegove izjave kako ima “najbolji stožer na svijetu”, kao i da su sve odluke koje je donio bile “ne dobre nego odlične”, ostavljaju dojam da je oduševljen sa samim sobom. Ćiro je uvijek učio - kad pomisliš da si najbolji, da je sve idealno, nemoj se bahatiti, nego pali stotinu alarma jer nešto te gadno čeka iza ugla. Najgore je kad nemaš otvorene oči i živiš u balonu u kojem ti tepaju da si Mesija. Jedan od preduvjeta novog uzleta Vatrenih jest da se izbornik vrati sebi, skromnosti i poniznosti koje je proklamirao. Iako smo odavno spoznali da ne prima dobro ozbiljne kritike i da će zamjeriti i ove konstatacije, ponovno je kao nakon Eura 2021., premda na drugim osnovama, došao u situaciju da mora resetirati i sebe i ekipu.
Stručni komentatori uvijek će “staviti na ploču” taktičku pripremu, no za Tursku i Wales bolje je ne trošiti vrijeme za analize jer strategije igre nije bilo osim da se “anestezira” rivala. Bez ideje što dalje. Momčad na terenu djelovala je po načelu - neka Modrić, Brozović i Kovačić nešto smisle, oni su ionako najbolji na svijetu. Izbornik je sam na okupljanju priznao da se nije bavio Turcima do tri dana prije susreta. Hrvatska je postigla fantastične rezultate, ali danas je pročitana, a kad nema Perišića i Kramarića vidi joj se svaki ožiljak, kamoli ne rana. Protivnici zatvore Modrića i Brozovića, izađu na stopere da ne mogu graditi igru, zgusnu sredinu i traže okomite lopte iza leđa našeg veznog reda. To funkcionira.
Zato što Hrvatska nema plan B, što nema igru po bokovima, niti krila niti bekova, a sad je bez Kramarića i Perišića izgubila i ono malo napadačke ubojitosti. Kramarić s golemom trkom i tehničkom vještinom troši protivnike koji mu se moraju posvetiti i tako relaksira vezni red, a Perišić je kao jedino šilo davao drugu dimenziju. Dalić je ušao u sedmu godinu mandata, a ne vidimo mehanizme koji bi funkcionirali bez obzira tko je na terenu. Najjači je adut improvizacija, a sad za vraga Kovačić i Brozović nisu u formi. Niti Modrić nije pravi, no on je “galaktička razina” i kad mu ne ide, samo da je imao s kime igrati...
Sreća što ne igra rulet
Nakon Turske prevladavajući je narativ bio poziv dečkima da pokažu karakter, da se skupe, te da kompaktnom i borbenom izvedbom barem ne izgube u Cardiffu. To kao da je bilo lajanje na mjesec, slika je ostala ista, različita su samo bila imena protivničkih igrača. Gdje je teza da je Hrvatska najbolja kad je najteže? Zašto Dalić nije uspio izazvati “ratnički duh”? Ćiro bi režirao incident, ako treba razbio bi Rolex u svlačionici, samo da galvanizira momčad.
Poharan ozljedama u napadačkom ešalonu, na što se nadovezao i otkaz Marka Livaje, izbornik je sve stavio na Josipa Brekala i Petra Musu i - pao! Nisu se pokazali ovog časa doraslima potrebama Hrvatske. No, nije ih gurnuo na led, išao je s njima i u drugoj utakmici, dodao i Vidu na stoperu umjesto Šutala i nedovoljno spremnog Juranovića. Sreća što ne igra rulet jer s takvim odlukama zakockao bi i kuću i stan.
Hrvatska nema poput Francuske tri-četiri vrhunske ekipe, ali postoje igrači o kojima bi stožer mogao razmisliti. Primjerice, Martin Baturina i Robert Ljubičić. Ili Marco Pašalić, koji nije svjetska špica na desnom krilu, ali je ljevica kakvu reprezentacija nema, šuter koji ide u gol za razliku od Majera i Brekala, koji uglavnom gledaju unatrag, a udarac s distance praktično ne postoji. Iako je izbornik tražio od igrača da uzmu kontrolu i ne srljaju, nije im naložio da ostanu napadački pasivni. Ili Roko Šimić. Ili Franjo Ivanović, koji igra prvu profesionalnu sezonu i još nema brojke za A vrstu, ali ima najvažnije – kapacitete i potencijal. Moć, prodornost i solidnu brzinu, veću od svih hrvatskih forova. Mnogi izbornici pozivaju i 17-godišnjake ako u njima vide budućnost, španjolski De La Fuente i 16-godišnjeg Yamala. Ili samo da je dao više šanse Belji, koji je u obje utakmice reagirao bolje od Muse. Kad gledamo Brekala, i Pjaca bi vjerojatno dao više.
Bolja forma igrača i izbornika
Ako nas poljubi Fortuna, pa Armenija ili Turska skinu Wales, što je moguće, možda u studenom sve okončamo i ponovno budemo sretni i ponosni na reprezentaciju. No, za to nam treba puno bolja forma igrača, ali i izbornika. Zlatko Dalić je mnogo toga postigao inercijom i emocionalnom inteligencijom jer naslijedio je formiranu ekipu. Sam je često isticao da su ga igrači učinili srebrnim u Rusiji. Međutim, nakon toga dokazao je da zna vući dobre poteze i lansirati reprezentaciju ponovo u vrh kad je već jednom povaljana po blatu.
Od njega to očekujemo i tražimo ponovno!