DALIĆU JE SVE BILO JASNO ČIM JE IZAŠAO NA TRAVNJAK I VIDIO SIGURNOSNE KAMERE! Priča za povijest: Kako je Dalićeva Hrvatska srušila Putinove ljubimce..

Bilo bi licemjerje tvrditi da smo pobjedu nad Rusijom doživjeli kao čudo kojem se malo tko nadao. Još uoči utakmice s Danskom igrači i stožer u svlačionici na stadionu u Nižni Novgorodu s oduševljenjem su popratili prolaz na jedanaesterce momaka Stanislava Čerčesova protiv Španjolske. Koliko god svjesni da je domaćin u zanosu, da će ga euforija nositi i iznad granice njihovog objektivnog rejtinga, htjeli su igrači Rusiju, a ne La Roju.

Pad giganta

No, nogomet je više od sporta, Mundijal je bio ruski nacionalni projekt broj 1, izbornik je isticao kako se dvaput dnevno čuje s predsjednikom Vladimirom Putinom. Zlatko Dalić odbio je na treningu bilo što taktički raditi bojeći se da su kamere na terenu više postavljene za špijuniranje nego sigurnosni nadzor…

Zato će u svijetu ostati upamćeno kako je te večeri gigant Rusija pala od male Hrvatske.

Vatreni su drugi put igrali u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva i bilo je sasvim drugačije nego u Lyonu 1998. s Nijemcima. Premda je s Danskom probijena barijera prve runde nokaut faze i rasterećenje se evidentno osjećalo, mnogi su Hrvatskoj davali prednost, a naši su apetiti samo rasli. Čuveni Oliver Kahn, kao stručni komentator na njemačkoj televiziji rezolutno je replicirao sugovornicima:

- Ljudi, pa o čemu mi pričamo. Pogledajte imena hrvatskih igrača i u kojim klubovima igraju te ruskih, pa zar se to uopće može uspoređivati? Jasno je tko je bolji, tko je favorit.

Ipak, svjedočili smo jednoj od najvećih drama u povijesti hrvatskog nogometa. Gotovo školski primjer za opis “preko trnja do zvijezda“ sjajno dočarano kroz antologijske fotografije Varenih kako u deliriju sprintaju prema Ivanu Rakitiću i potom euforično slave pred golom Akinfejeva koji ih motri s bolnom rezignacijom na licu, možda i suzom na oku.

Soči će nam zauvijek ostati u srcu po veličanstvenoj važnosti dometa, ali utakmica je krenula drugačije od pretpostavke Zlatka Dalića, koji je govorio o ruskom bunkeru i hrvatskoj dominaciji. Premda je Čerčesov na presici bio izravan: “Nećemo se braniti, napast ćemo Hrvate“, nitko mu u našoj reprezentaciji nije vjerovao. Umjesto da “čuče u obrambenom bloku“ domaćinu su nametnuli presing, a Hrvatska je bila “raspolovljena“ na šestoricu u defenzivi i četvoricu napadača, dugo bez pravog rješenja vraćajući kao nužno zlo loptu golmanu Subašiću.

Hrvatskoj je prijetila prava sportska tragedija

Međutim, ni scenarij iznenađenja, ni pogodak Čeriševa za 1:0, Vatrene nije pokolebao, ali gol Fernandesa za 2:2 u 115. minuti izazvao je grč u trbuhu. Toliko jeftin i teško probavljiv iz slobodnog udarca da u tom času nije slutilo na dobro.

Zamislimo sad iz ove perspektive, kad smo ponosno proslavili srebro i finale, nakon što su Vatreni osvjetlali domovinu u svakom kutku svijeta, kakva bi tragedija bila da smo ostali bez toga. Savršeno bi se uklopilo u sve što smo prošli, onaj Beč i Tursku, Lens i Portugal, pa i Gdanjsk i Španjolsku... Baš je zato ovo jedna od najposebnijih i najbitnijih utakmica hrvatske reprezentacije, trenutak kad su na najtežem iskušenju bili odvažni i samosvjesni, jednostavno pobjednici.

Rusko vodstvo nije dugo trajalo jer ekspresna kontra asistenta Mandžukića i strijelca glavom Kramarića značila je poravnanje. Nedavno na druženju sa Stanislavom Čerčesovom u Moskvi, na prezentaciji ruskog izdanje knjige Rusija naših snova, Dalić je još jednom priznao:

- Mislio sam da ćete se sabiti u blok, a vi ste napali.

Naravno da smo držali kako ćemo Rusiju riješiti u 90 minuta, ali neki demoni prošlosti uvijek su bili tu negdje. Na kraju je Ivan Rakitić “istegnuo“ Akinfejeva, a Dalić zaplakao grleći se s Ognjenom Vukojevićem. Hrvatska se nakon 20 godina vratila među četiri najbolja na svijetu.

Dobre želje

- Nije bilo lako prihvatiti poraz, no nogomet je takav. Igrali smo ravnopravno s najboljim igračima na svijetu, usporedite samo gdje igraju Modrić, Mandžukić, Lovren ili Rakitić, a gdje naši. Prva zvijezda nam je Golovin iz Monaca, a pogledajte gdje je Monaco. Mi boljih nismo imali, dali smo svoj maksimum, a odluka na jedanaesterce ne ovisi više o treneru i igračima - komentirao je Čerčesov godinu dana kasnije dometnuvši:

- Želim Daliću da napiše novu knjigu kad bude prvak.

Nećemo sada razbijati glavu što bi se dogodilo da je Ivan Perišić umjesto vratnice sredinom drugog poluvremena pogodio gol, bismo li izbjegli kasniju epopeju, a kamoli da je Domagoj Vida zbilja u raspucavanju opalio Panenku.

- Kroz moj ovaj ludi um i to je prošlo, srećom ohladio sam se, njihov prvi pucač Smolov probao je Panenku, Subašić je obranio, kad sam to vidio rekao sam si “Neću se s time šaliti, ipak je prevažno da bi zezancijom sve pokvario“. Išao sam pošteno, odlučan napraviti sve što treba i kako treba, ušla je, na sreću i moju svih navijača - komentirao je mjesecima kasnije stoper koji je, kao i svi ostali, odigrao turnir karijere i zaslužio epitet igrača utakmice protiv Rusa.

Šef Zbornaje Čerčesov unio je cijelog sebe, dirigirao navijačima da pomognu, a na kraju, Rusi su zapljeskali Hrvatima. Respekt i simpatije koje smo uživali svi, od momčadi, preko medija do navijača doživjeli su vrhunac. Mi smo ostvarili snove, njihovi su šokantno uništeni, a smogli su snage i čestitali.

Rusija se na kraju naklonila Hrvatskoj s porukom: “Budite prvaci“!

PRISJETITE SE KAKO JE IZGLEDAO VATRENI PUT DO SREBRA Ovdje čitajte sve o najvećem uspjehu u povijesti hrvatskog nogometa!