Borna Barišić živi intenzivne i lijepe mjesece. U Bursi je dobio komplimente za jako kvalitetnu izvedbu s Turcima u dresu Vatrenih, a nešto ranije u 31. godini prvi je put postao otac. Supruga Anja u Osijeku je rodila sina Stipu.
- Žena i sin još su u Osijeku, sam živim u Glasgowu, mjesec i pol dana ne smiju na put, ali generalno sad je sve drugačije. U život mi je ušao netko tko mi je na prvom mjestu, a kad dođu ovdje onda ću u punini vidjeti što znači biti roditelj. Tada će vjerojatno biti neprospavanih noći - kazao nam je ponosni Borna koji je sinu dao ime Stipe.
Od HNS-a je već dobio i dres za njega.
- Zove se po mojem tati. Volim tradiciju. Odlučili smo da se rodi u Osijeku, nisam htio da to bude u Glasgowu zato što su u Osijeku i moja i njezina obitelj. Trener mi je izašao u susret i dopustio da odem na kratko u Osijek, nevjerojatan je osjećaj primiti sina u naručje, prvo dijete. Najljepši na svijetu. Neopisivo. To može znati samo tko je doživio očinstvo. Dugo sam čekao, uvijek mi je bio san dobiti sina. Jako sam sretan.
Reprezentacija je na startu kvalifikacija za Euro osvojila četiri boda u dvije utakmice. Zadovoljni ste?
- Jesam, naravno. Nakon nesretnih 1:1 s Walesom, kad smo bili tužni jer puno smo bili bolja ekipa i zaslužili tri boda, pobjeda je došla kao veliko olakšanje.
Kakvo je bilo raspoloženje među igračima uoči utakmice u Bursi? Biste li bili zadovoljni s bodom?
- Ne. Išli smo po sva tri boda, mi smo ipak Hrvatska. Skromni smo, ne dajemo velike izjave, ali svjesni smo svoje moći i kvalitete. Izbornik je rekao kako nema potreba da si namećemo pritisak, ali da vjerujemo u sebe. Dvaput sam tamo bio na klupi i znam što je to, kakvi su navijači i atmosfera, a osim toga imaju dobru ekipu. Zato je to velika pobjeda.
Pretpostavljamo da ste zadovoljni vlastitom igrom.
- Jesam. Imao sam zadatak malo više pripaziti na obranu jer Under je njihov najopasniji igrač.
Izbornik Zlatko Dalić mijenja Bornu Sosu i vas, na Svjetskom prvenstvu s Marokom lijevog beka igrao je i Ivan Perišić. Objašnjava li vam svoju logiku?
- Ne. Ne treba nama izbornik ništa puno objašnjavati, stavi onoga za kojeg misli da će mu u datim okolnostima ponuditi najviše. Mi to tako prihvaćamo. Ovo je hrvatske reprezentacija, to nije klub. Predstavljaš svoju zemlju, ljude i obitelj, ponašanje uvijek mora biti na najvišoj razini. Nisam sretan kad ne igram, svako uvijek želi igrati, ali izbornik je taj koji odlučuje i na kraju je jedino bitno da ekipa pobijedi. Svi zajedno osvajamo treća i druga mjesta, a jednog dana ćemo i prva, ako Bog da. I veselimo se skupa kad dođemo u Hrvatsku. Imamo takav pristup i zato smo već godinama u vrhu.
Vjerojatno nema nikoga u Hrvatskoj tko sumnja u plasman na Euro.
- Ne sumnjam ni ja, ali treba pobijediti te utakmice. Gledao sam Armeniju s Turskom, mogla je voditi 2:0, na kraju je izgubila 2:1. Svi se bore.
Što vam znači bronca iz Katara?
- Još uvijek nisam svjestan što smo napravili. Pogotovo što je bronca došla nakon srebra u Rusiji. Reprezentacije obično padnu nakon velikog rezultata, a mi smo ponovno postigli ogroman rezultat. Medalju sam stavio ispod televizora i gledam je svaki dan, a nosim je sa sobom gdje god idem. Da sam treći na svijetu toga ću biti svjestan valjda tek kad završim karijeru. Jako san ponosan i sretan. Pogotovo što smo doživjeli to veselje ljudi i obitelji.
Dodatnu dimenziju ima kad se sjetite Rusije, vas 18 koji ste tada to samo gledali, sada ste doživjeli vrlo slično.
- Nevjerojatno. Gledao sam prvenstvo u Rusiji, izlazio se veseliti u grad, popiti nešto, a sad sam ja dio toga. Taj koji igra na Svjetskom prvenstvu, a u tom trenutku nisi svjestan što se u Hrvatskoj događa, da zemlja stoji kad su utakmice, da ne možeš naručiti dostavu. Kao igrač to drugačije proživljavaš jer moraš više kontrolirati emocije.
Jeste li sačuvali koji dres?
- Naravno, imam sa svake utakmice svoj dres, a mijenjao sam s nekim iz skoro svake reprezentacije. Recimo od Brazilaca s Alexom Sandrom, slučajno je ispalo da igramo na istoj poziciji. Osim toga donio sam još neke uspomene iz Katara. Kad se vratim u Hrvatsku jednog dana sve ću to uramiti.
U kojem trenutku u Brazilu su vam emocije najjače proključale?
- Logično da je meni to pobjeda nad Japanom jer igrao sam tu utakmicu. Drugačije je kad si na terenu nego na klupi. Nikad neću zaboraviti. Nakon toga to je bio gol Brune Petkovića s Brazilom. Znate, vjerovali smo da ih možemo dobiti, ali tek kad smo dali taj pogodak dobili smo potvrdu - aha, mi možemo pobijediti! Jedno je kad vjeruješ prije utakmice, a drugo kad se to dogodi u igri.
Sretni smo zbog bronce, ali postoji u duši žal za zlatom. Barem kod nekih od nas.
- Dakako da žalim. Izgubio sam finale Europske lige na jedanaesterce, u Kataru smo potom poraženi u polufinalu. Svima nam je bilo krivo jer znamo koliko je teško doći do polufinala. Argentina ima vrhunsku kvalitetu, a nama nije bio dan. Kad bi bio i nama i njima jednako dobar dan, mi bismo dobili. Na kraju su oni definitivno zaslužili pobjedu i naslov svjetskog prvaka. Šteta za zlato, ali treće mjesto je također sjajno, svi smo se doma vratili jako sretni.
Jedanaesterac za Argentinu iz kojeg su poveli 1:0 ostao je najveća kontroverza iz utakmica Vatrenih u Kataru.
- Dosta stručnih ljudi kaže da je bio "penal", neki su rekli da nije, osobno mislim da nije bio. No, to je tako kako je.
U lipnju je novo polufinale u Rotterdamu u Ligi nacija s Nizozemskom. Maštamo o bajkovitoj završnici da nakon srebra i bronce u pet godina nisku medalja kompletiramo zlatom.
- Bit će teško, Nizozemci su domaćini. Sve četiri ekipe imaju veliku kvalitetu, nema favorita. Vrlo je bitno da svi budemo u dobroj formi, da se sve poklopi. Prvo za finale, a potom da osvojimo. Nijanse će odlučivati.
Imate dovoljno iskustva da ne biste trebali biti impresionirani atmosferom.
- Bit će naših navijača također puno. Imamo dosta iskustva, iako ljepše je i lakše igrati kod kuće, tu prednost će imati Nizozemska. Uf, kakav bi to doček bio da bude zlato... - nasmijao se Borna i dodao:
- Imamo samopouzdanje, kao jedan smo. To je temelj za uspjeh.