Evo u čemu je tajna zaokreta Vatrenih! Nakon perioda razočaranja nešto se bitno promijenilo...

Sa sedam bodova iz tri utakmice, od čega dva zahtjevna gostovanja te gol-razlikom 4:0, Hrvatska je s vrlo dobrim učinkom zaključila rujanski turnus. Trenutno su Vatreni zauzeli onaj kurs, koji logikom rezultata po rejtingu u iduće četiri utakmice (dva teža suparnika kući, dva slabija vani) usmjerava prema prvom mjestu u grupi.

Zanimljiv je efekt ovog rujanskog tjedna kako se mijenjala atmosfera oko reprezentacije od Moskve preko Bratislave do Splita. Razočaravajući dojmovi s Rusijom, pa slično sa Slovacima, gdje je gol Brozovića u 86. minuti sve promijenio, te uvjerljivost protiv Slovenaca, koja je već okruženje Vatrenih odvela u zonu lagane euforije. Tako to kod nas ide, svaka tri dana drugačiji doživljaji. Spori i bezlični postaju hitri i konkretni, deficitarni postaju veliki potencijali, veterani postanu suvišni, a izbornik od izgubljenog postane odlučan znalac. I sve to u tri dana, tjedna ili mjeseca može biti obratno…

Je li Hrvatska napravila veliki iskorak ovog rujna, u kontekstu problematičnih formi i učinaka koje je imala u proteklih godinu-dvije dana? Prije svega treba navesti da Hrvatska nije bila tako slaba kako se stvorio dojam u postruskoj eri, kao što nakon ovog turnusa nije postala tako dobra da bismo trebali euforično likovati. Dok se za javnost to može kako-tako prihvatiti, struka bi morala ostati u zoni stručnih analiza, odnosno, realnosti pokazatelja. Vratimo se u kvalifikacijski turnus 2019. za Euro. Tada je Hrvatska nakon šest utakmica (od 8, sada od 10) imala istovrstan učinak kao sada, četiri pobjede (Azerbajdžan, Wales, Slovačka, Mađarska), remi (Azerbajdžan) i poraz (od Mađara), 13:5 gol razliku. I tada je odlična forma pokazana u rujnu, u Slovačkoj (4:0), uz remi tri dana poslije u Bakuu.

Prilično se očito prepoznaje da je Hrvatska u ovim kvalifikacijama, presedan izdanja jer između je bio Euro, drži standarde rezultata sa suparnicima koji su joj po mjeri. Atmosferu oko Hrvatske bitno su narušavali rezultati u Ligi nacija (dva izdanja) s najjačim suparnicima, odnosno, neuvjerljiv Euro nastup po igri, ali po rezultatu u standardima Vatrenih.

Što se onda promijenilo sada, a što bi moglo biti pokazatelj nekog novog kurikuluma za optimiziranje Vatrene zbilje?

Prvi dojam promjene odnosi se na Dalićeve izbore. U odnosu na ožujak i igrom neuvjerljiv start ovih kvalifikacija (šest bodova s Maltom i Ciprom, poraz od Slovenije) otpalo je više igrača. Dalić više ne zove Melnjaka, nakon Eura praktično se zahvalio Badelju, a u prvoj post-EP akciji izostavio je važna ili standardizirana imena Vrsaljka, Petkovića, Brekala, na listu čekanja vratio D. Bradarića, Lovrića, a otpisao (privremeno ili dok je izbornik) Rebića. Uz ozljede Modrića i Gvardiola, a onda i Livakovića, izbornik je bio prisiljen na određene preinake u postavi i taktičkoj postavki. Rujan je, i to je dobitak, pokazao da neke prisilne promjene mogu biti i standardne opcije. Primjerice, Ivušić je izvrsnim obranama postao velika konkurencija dosad nedodirljivom Livakoviću. Kovačić je u odsutnosti Modrića potvrdio (jer tako je već pokazao i 2016. protiv Kosova 6:0 i Finske 1:0) da može biti njegov dostojan partner i alternacija. Na stranu tereti slučaja Njemačka, Sosa je potvrdio konkurentnost za lijevi bok, kao što je Barišić ukazao da zaslužuje više povjerenja na istoj poziciji. Dionice Pašalića, Oršića, Ivanušeca, kao i sada Livaje, osnažuju tezu o kvalitativnom širenju izbora. Upravo u tom smislu je Dalić napravio iskorak time što je više vjerovao svima, “a ne samo njima”. U tri utakmice nastupilo je 20 od 23 igrača, dakle, svi osim trećeg vratara Sluge, Uremovića i Mora. Raspodjela minuta doprinosi većoj svježini kadra, više povjerenja doprinosi osjećaju važnosti u kadru i posljedično pozitivnoj atmosferi.

Takva raspodjela je rezultirala ovaj put velikom promjenom, a to je da Hrvatska ne igra drugu (i sada treću) utakmicu slabije, nego obrnuto. Prva je bila manje dobra od Slovačke, a treća sa Slovenijom najbolja. Dalićeva promjena pristupa vidi se i po izmjenama, ukupno četrnaest u tri utakmice, od toga deset prije 75. minute, odnosno, pet prije 65. minute. Osim problematičnog romba u Moskvi, Dalić se vratio na tvorničke postavke (4-2-3-1) Vatrenih, u kojem se očito najbolje snalaze.

Zgodno je napomenuti da je Hrvatska protiv sličnog prosjeka Rusije i Slovačke igrala s mlađom formacijom (27,6, 27,3), a protiv mlađe Slovenije s iskusnijom postavom (29,3). U sve tri utakmice, i to je važan pokazatelj, Hrvatska je djelovala koncentrirano i taktički prilično postojane discipline. To je doprinijelo da se sačuva mreža netaknutom, odnosno, kompaktnijoj formaciji. Ona je jalova bila samo u Rusiji, dok je protiv Slovaka i pogotovo Slovenaca stvarala više prilika. Koliko je važno da je taktički disciplinirana, vidi se i po tome da je dopustila malo šansi protivnicima. Koliko je važno da je bila koncentrirana, odaje podatak o samo jednom žutom kartonu u tri zahtjevna dvoboja i to Ivušiću zbog zadržavanja.

To što je Dalić izostavio neke zaslužne i(li) već etablirane igrače, je li zbog nediscipline, slabe forme ili nedoličnih ponašanja, može biti jasan pokazatelj njegove značajnije promjene garda (ne mora biti tako, vidjet će se) i dosljednijih pristupa izborima, te preuzimanju odgovornosti za nužne odluke. Svakako je tim zaokretom poslao jasnu poruku kako onima koje je izostavio, tako i onima koji su u kadru. Upravo je na tom tragu kompaktnost momčadi na terenu bila čvršća, a to je i preduvjet da se uz druge poteze dođe do nužne razine homogenosti u grupi.

Po našem mišljenju jedan od tih drugih dobrodošlih poteza je vidljiv pomak u komuniciranju reprezentacije. Neumjesnu Lovrenovu taktičku analizu i posredno prozivanje izbornika odmah nakon utakmice u Moskvi, kao i Vlašićevu nes(p)retnu izjavu oko domaćinstva u Splitu, tretiramo kao posljedicu vrućih glava nakon razočaranja (Rusija) i euforije (Slovenija). O tome bi više računa trebala povesti služba glasnogovornika. No, u odnosu na donedavnu totalnu anarhiju u medijskim istupanjima reprezentativaca, ovo je obećavajući napredak. I pokazatelj da se i tako jednostavnije rješava nered u reprezentaciji i odnosima. Ukoliko je to početak kontinuiteta, onda je rujanski turnus dobrodošla promjena kursa izbornika i igrača, s mogućim dugoročnim natjecateljskim plusevima.