Evo zašto ex Jugoslavija i druge države koje su nastale nakon njenog raspada nisu uspješne kao Hrvatska

Malo nas je al‘ smo opaki, pokazali smo još jednom i ne moramo to valjda više nikome dokazivati. Hrvatska nogometna reprezentacija nije meteor nego najintrigantniji planet u zvjezdanoj nogometnoj orbiti na kojeg bi svi rado kročili i pobliže ga upoznali.

Kad mala zemlja sa službeno 3,9 milijuna stanovnika koja nema pošteni stadion ide od svjetskog prvenstva do svjetskog prvenstva i osvaja medalje, to će svugdje tretirati kao najveće nogometno čudo svijeta. No, to se čudo ne događa slučajno, za njega postoje jaki razlozi. Talent i nogometna baština.

Rezultati koje rade Vatreni nisu plod enormnih ulaganja države ili lokalne zajednice kao u nekim drugim zemljama, nisu niti bljesak jedne generacije s kojom žive i umiru vrhunski rezultati, to je tradicija, znanje, nogometni habitus Hrvata, strast i vještine koje su prenošene s koljena na koljeno i kult reprezentacije kao "svetog grala" jednog naroda.

Hrvati nose nogometni gen i zato ovo nije kraj, odlaskom Luke Modrića reprezentacija neće propasti, Hrvatska će i dalje biti "mali div" koji sudjeluje na najvećim natjecanjima, a kad će doći sljedeća medalja i hoćemo li dočekati željeno zlato ovisi o mnogočemu te nije potrebno sad procjenjivati.

Mateo Kovačić i Luka Modrić

TOM DUBRAVEC Cropix

Zašto znamo da su nogomet i Hrvati u prirodnoj simbiozi? Nije to samo zbog tri odličja od 1998. godine, jasno je bilo puno ranije. Slobodno možemo napisati kako bismo možda već 1930. godine u Montevideu igrali finale da je tada postojala hrvatska država. Na turniru sa svega 13 reprezentacije, gdje je na pilot-projekt stigao tko je htio i mogao, Jugoslavija je igrala u polufinalu.

Službeno je na kraju po FIFA-i završila četvrta, iako se za treće mjesto nije igralo. Hrvatski igrači koji su činili kvalitetniji dio momčadi odbili su putovati u Južnu Ameriku zbog odluke kralja Aleksandra da se sjedište saveza iz Zagreba preseli u Beograd. Bila je to jedna od brojnih točki napetosti između Hrvata i Srba. Te 1930. prvak je bila zagrebačka Concordia, a hrvatski klubovi osvojili su pet posljednjih titula, po dvije Građanski i Hajduk.

Dakle već tada, od osnutka klubova i HNS-a 1912. godine, preko dvadesetih, bujala je kvaliteta, uz pomoć trenera iz inozemstva razvijalo se znanje koje je padalo na plodno tlo. U jugoslavenskim povjesnicama najboljom reprezentacijom svih vremena smatra se ekipa iz pedesetih, a sedmorica hrvatskih igrača dio su idealnog sastava toga doba: Beara, Crnković, Horvat, Z. Čajkovski, Vukas, Bobek i Zebec. Na svjetskim prvenstvima nisu otišli dalje od četvrtfinala, medalje su osvajali na Olimpijskim igrama, ali i danas mnogi ih vrlo visoko rangiraju kad se govori o našim najboljim španerima svih vremena.

U pojedinim komentarima srpskih novinara, pogotovo starijih, ističe se da je Hrvatska naslijedila jugoslavenski sustav preko ljudi kao što su pokojni Ante Pavlović i Zorislav Srebrić, koji su u devedesetima postavljali postulate HNS-a te da je to tajna vrhunskih dometa. No, Hrvatska, iako znatno manja po ljudstvu i teritoriju, kao jedna od sedam država nastalih raspadom SFRJ daleko ju je nadmašila na svjetskim prvenstvima i jasno je da to nije pravi odgovor.

Kroz hrvatsku reprezentaciju oslobodio se sav talent, svo znanje prenošeno kroz generacije, a od bronce 1998. godine jačala je kolektivna svijest koja je kulminirala upravo u Kataru da Vatreni mogu, da su moćni i da im pripadaju najviša mjesta. Mentalna snaga jača je nego ikad.

Tri medalje nisu samo priznanje onima koji su ih osvojili i trenerima koji su s njima radili, to je zasluga svih čije su vještine i trud gradili naš put od Dragutina Babića, Luke Kaliterne, Jaroslava Schiffera, Austrijanca Franza Mantlera... Kad su probijene psihološke barijere da smo mali i počeli smo se postavljati s gardom prvaka, naplata je bila neminovna.

Mnogi narodi vole nogomet, s njim žive i u njega investiraju, konkurencija je golema, sve jača i jača, no hrvatski dar je poseban, naslijeđe je briljantno i zato se za budućnost ne bojimo. Koliko je god odljev stanovnika problematičan. Hrvatska je čudo zato što lomi i nadmašuje supersile u skromnim uvjetima, ali kad se dublje sagleda, to što je naš nogomet uspješan nije nikakvo čudo. Nikad nećemo znati koliko bismo imali medalja da je Hrvatska od 1930. igrala na svjetskim prvenstvima. Sigurno ne bi bile tri.

Jugoslavija nikad nije imala, a nije ni mogla imati, takav domoljubni naboj i kult nacionalne vrste. Osim toga, u većini vremena reprezentacija nije bila vođena po nogometnoj i stručnoj logici nego je propadala u živo blato političkih i inih interesnih kombinacija i manipulacija.

I zato kad netko u Europi nadobudan ili na prostoru bivše države jugonostalgičan sastavlja idealnu momčad od igrača iz svih država koje su je činili i kaže – bili bi prvaci svijeta, to je najveća opsjena. Dokaza ima koliko god hoćete od 1930. do 1990. U šezdeset godina. I tada je bila igrača... Ovo je snaga hrvatskog dara, nogometne kulture, kontinuiteta i – momčadi.