Vjerojatno vam se čini strelovito brzo, ali već je proletjelo 10 godina kako se Slaven Bilić ukazao na čelu Vatrenih, pa 6. rujna 2006. debitirao u kvalifikacijama za Euro s Rusijom (0:0) i začeo eru Bilić Boysa. Jer Slaven je krenuo stvarati reprezentaciju bez dotadašnjih najvećih zvijezda Dade Prše i Igora Tudora, a kad su mnogi mislili da će plasman na Euro 2008. ostati iluzija, u prvi je plan gurnuo dečke koji su ga nosili u mladoj vrsti, Luku Modrića, Vedrana Ćorluku i Eduarda da Silvu. Svoj trojici to je bila premijerna kvalifikacijska utakmica za Kockaste, premda je Luka skupio 28 minuta u dva ogleda kod Cice Kranjčara na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj.
No, taj susret nije samo lansiranje Bilić Boysa, izrodio se u jednu od najkontroverznijih i najnapetijih akcija Vatrenih. Bilić, koji je dobio jaku medijsku potporu, na dan utakmice zaprijetio je da će napustiti Moskvu i prvim avionom krenuo put Splita. Ne samo da su mu četiri večeri ranije, u subotu 2. rujna hrđavi nož u leđa zabili Darijo Srna, Ivica Olić i Boško Balaban iskradanjem pod okriljem noći u narodnjački klub Fontana, prije no što je odigrao prvi službeni dvoboj, zaboljela ga je jedna novinska naslovnica.
Trojac bjegunaca dao je inspiraciju pučkim stihoklepcima da zabave naciju songovima “Pršti Ceca, pršti Brena, to je prava karantena”, Bilić je u Čatežu snivao snom pravednika da bi ga u nedjelju dočekao šok.
- Stvar je bila jasna, ili odlazim ja ili oni - energično ih je šutnuo kroz izlazna vrata novi izbornik, niti ne sluteći da njegova drama tek počinje.
Dok je u Moskvi slagao postavu lišenu bitnih figura, gurajući Ćorluku u prvi plan kao desnog braniča, jedan dnevni list na dan utakmice raspalio je:
“Bilić se razvodi od žene zbog Mile Horvat.”
Dum. Bomba. Za njega previše:
- Ako je cijena da budem izbornik da se o meni pišu takve laži, da moja djeca plaću, onda odlazim. Pod tim uvjetom ne želim biti izbornik.
Košmar u taboru Vatrenih. Nagovori prijatelja da se smiri i odluka - vodit će utakmicu, a potom što bude. Ali bijes nije napuštao Slavenovo lice.
- Razmišljam o ostavci - pričao je i nakon susreta.
- Neke me stvari pogode jer su lažne. Shvaćam da sam na funkciji koja mora otrpjeti napad na dignitet. O meni se pišu bedastoće, iako su bolne, ja ih mogu kontrolirati. No, oko mene postoje ljudi koji su mi dragi. Ja s dotičnom curom nikad nisam bio na kavi, jedini mi je grijeh što sam gostovao u emisiji u kojoj participira i ona.
Vatra je pogašena, Bilić se nije dao iz sedla, Srnu, Olića i Balabana vratio je pod stijeg već za sljedeću akciju, Hrvatska je krenula u priču koja je sličila na bajku, u času se pretvorila u tragediju, a završila s okusom gorčine. Slaven se nepunu godinu kasnije doista razveo od Andrijane, premda brojni tvrde kako je sve učinio da do toga ne dođe, zatim se i oženio Ivanom, a ta Rusija uz skandale i afere ostaje u arhivama kao hrvatska nogometna prijelomnica.
Luka Modrić, Eduardo da Silva i Vedran Ćorluka najbolje su i najvažnije što se dogodilo Hrvatskoj ligi i reprezentaciji nakon Brončanih. Dobro se sjećamo toga poslijepodneva u Čatežu kad je puknula bruka, nitko se nije obeshrabrio, osjećalo se da Hrvatska s novim snagama može. Svježa pobjeda u prijateljskom ogledu s Talijanima u Livornu (2:0) to je podgrijavala. Ipak su oni, makar nekompletni, bili nacija prvaka svijeta.
Na kraju rezultat 0:0 ocijenjen je velikim. “Hrabrošću do remija” pisali smo u Sportskim novostima uz komentar “Na pravom putu”. Bilić je desni bok pokrpao s Ćorlukom, ali nije ga prvi na to mjesto instalirao, već je ranije isto igrao u Dinamo kod Josipa Kužea, u nekoliko utakmica. Modrić je preuzeo dirigentsku palicu i postao prekretnica u percepciji hrvatskih nogometaša jer, vjerovali ili ne, do tada su mnogi novinari i “stručnjaci” lansirali teze kako Vatreni nikad više neće imati asove poput Bobana, Prosinečkog i Šukera jer oni su produkt jugoslavenske lige, a HNL je kao preslab da iznjedri takve veličine.
Nakon odlaska brončane generacija koja je igrala, jer su takvog godišta, u ligi bivše države, kasnije su bitna mjesta zauzela djeca gastarbajtera - braća Kovač, Šimunić, Klasnić, pomalo je stizao Petrić, pa Pršo koji se probio i profilirao vani. Dakako da je rat ostavio traga, no Bilić Boysi sve su okrenuli naglavce, nakon njih najveći svjetski klubovi hrle po HNL-ovce, a oni u velikoj mjeri opravdavaju rejting i ostaju na cijeni u Europi. Hrvatski nogomet odveli su na novu dimenziju.
Na stadionu Lokomotive mogla je biti i pobjeda, Ignaševič je rukom spasio nakon Petrićeva udarca iz blizine, španjolski sudac Mejuto Gonzalez je to prešutio, ali kako je napucan s male distance eksperti su mu dali za pravo.
Kad se prisjećamo 10-godišnjice od iskoraka na tron hrvatskog nogometa mladića koji su pokrenuli lavinu uzleta i brzo za sobom povukli Mandžukića i druge, jaka je žal što igračku klasu nisu okrunili velikim rezultatom, a mogli su na Euro 2008. kao i “preživjeli” na ovoljetnom u Francuskoj. Rođeni u mukama, neki Bilićevi dečki iz te utakmice još su na igračkoj sceni, za Modrića i Ćorluku ostala je zadnja šansa da zaokruže opus tamo gdje su ga i započeli - u Moskvi. Na Svjetskom prvenstvu 2018.