Nema više dvojbe da Ivan Rakitić u ovim kvalifikacijama nije na razini svojih potencijala. Neuvjerljiva predstava protiv Kosova samo je još jedan od takvih pokazatelja. Kako to stanje već poduže traje, razložno je analizirati što to koči standardnog igrača Barcelone da bude zapaženiji u redovima Vatrenih.
Krenemo li od brojki, spoznat ćemo kako je nastupio u četiri od sedam utakmica, preskočivši prošle jeseni Kosovo i Finsku, te Island prošlog lipnja. U sva četiri nastupa Čačić ga je uvijek mijenjao (prosjek igre 70,1 minutu). U prvoj protiv Turske, kad je postigao iz 11-erca gol u remiju, igrao je klasičnog veznog, u ostale tri utakmice bio je ofenzivni vezni. Osim što nije nastupio u tri kvalifikacijske utakmice, Rakitić je preskočio i pet prijateljskih susreta u eri Čačić, jednu je odgledao s klupe. Kad nije dolazio, načelno objašnjenje bilo je da ima određenih zdravstvenih teškoća.
Pred utakmicu s Islandom u lipnju Čačić je kazao da su ga iz Barcelone liječnici zamolili da ga se poštedi zbog problematičnog trbušnog zida, što je on uvažio iako je od posljednje prvenstvene utakmice bio slobodan dva tjedna, a nakon Islanda slijedilo je mjesec dana odmora. U ostalim slučajevima poštede od akcija Vatrenih zaigrao bi u sljedećoj prvenstvenoj utakmici Barce, što znači da se to pokazalo dobro za klub, ali je li za reprezentaciju?
Igra, ne igra, igra...
Primjetno je, naime, da Rakitić u posljednje dvije godine nema kontinuitet u reprezentaciji. Gotovo je za ne vjerovati podatak da je posljednji put spojio dva reprezentativna nastupa na početku Čačićeve ere (Bugarska, Malta). Od tog listopada 2015. godine, osim nastupa na Euru, ni jednom nije nastupio u dvije utakmice Hrvatske zaredom….
Subjektivni je dojam da se Rakitić nakon Eura ne osjeća najbolje u Čačićevoj momčadi. Je li tome uzrok niz tih zdravstvenih pehova ili Rakitića u porastu forme u reprezentaciji koče neki drugi faktori, recimo taktičke prirode?
Ante Čačić je lani na Euru koristio Rakitića od prve do posljednje minute hrvatskog nastupa! I to na poziciji ofenzivnog veznog. Dosta je to jasan argument izbornikovog povjerenja. S druge strane, to što ga je u svojem mandatu koristio uvijek na polušpici, tek jednom kao klasičnog veznog, pokazuje da ga Čačić ne vidi u drugim pozicijama. S obzirom na činjenicu kako je Rakitić u Barceloni već tri i pol godine klasični desni vezni igrač, prilično je to uvjerljiv faktor utjecaja na njegova reprezentativna izdanja.
Gdje je ‘stari Rakitić’?
Ivan Rakitić je, po svemu, klasičan vezni igrač, koji je temeljem dobre ere u Sevilli, u potpuno drugačijem sustavu igre i profilu momčadi, bio ofenzivno učinkovitiji i efikasniji. No, taj nogomet ima malo veze s reprezentativnim, kao što nema dodirnih točki ni s njegovim obvezama u Barceloni. Rakitić je igrač koji mora igrati licem okrenut suparničkom golu, a kako bi njegova taktička disciplina, dobra vizija igre, kvalitetan pas i konstrukcija došli do izražaja. S obzirom na motoričke mu značajke, teško mu je funkcionirati u gustom suparničkom bloku, okrenut leđima golu i premalo u doticaju sa loptom…
Hrvatskoj treba ‘stari’ Rakitić, jer bi sa 29 godina i bogatim iskustvom na najvišim razinama natjecanja, on tek trebao igrati najbolji reprezentativni nogomet. Kako ga dobiti natrag, to je pitanje za izbornika, ali koji bi do okvira rješenja tih neraspoloženja mogao doći prije svega kroz razgovor s Rakitićem i njegova viđenja svojega statusa i pozicije u reprezentaciji…