Osim natjecateljski važnih tri boda, najvažnija informacija s maksimirskog dvoboja jest da je Hrvatska ponovila odlične stvari iz lipanjskog turnusa nakon Austrije. Dalićeva momčad je bila tehnički i taktički uvjerljiva, kompaktna, disciplinirana u rasporedu i vrlo strpljiva.

Iako je jasno da je u drugom dijelu Hrvatska djelovala opasnije po gol suparnika, redala vrlo zanimljive akcije, nekoliko je važnih stvari bilo i u prvom, nominalno manje uvjerljivom poluvremenu.

Stalan fokus

Naime, naši su vrlo dobro krenuli i pritisnuli goste u niski blok. Kroz 10-15 minuta Danci su se oslobodili tog pritiska i nekoliko puta izradili dobre akcije. Imali su i jednu priliku preko Braithwaitea, ali uvjerljiv je bio dojam da nisu baš tako opasni po gol Livakovića. Hrvatska se vraćala u dominantnu poziciju, ali joj je nedostajalo igrača u završnici, koji bi oplodili prilično velik dio posla veznih i bočnih igrača.

Kramarić je bio dobro čuvan, fizički se nije mogao nametnuti, pa se često vraćao u sredinu po loptu. Perišić nije baš probijao bok, kao ni Pašalić, pa se više išlo kroz središnjicu s veznim igračima. Tu je bio zgusnut blok Danaca i teško se moglo proći.

No, ono što je pozitivno, Vatreni nisu gubili raspored, fokus, nisu iskazivali nestrpljenje da što prije zabiju. Polako i sigurno lomili su blok Danske, posljedice čega se vidjelo u drugom dijelu kada su gosti, zbog fizičke potrošnje, puno teže pratili ritam naših igrača. Pogotovo onih u veznoj liniji, koja je predvođena maestralnim Modrićem, te uz razigrane i rastrčane Brozovića i Kovačića, stvarala višak i sve više pritiskala gostujuću obranu u krilo Schmeichelu.

Gol kojeg je u početku postigao Sosa bio je zaslužena nagrada strpljenju Hrvatske, a bravura izvedba te realizacije je simbolika tehnički više razine Vatrenih. Gol kojeg je postigao Eriksen je također tehnički vrhunski potez, ali taj sjajni igrač u svojoj kreativnosti i tehničkoj kvaliteti ipak je usamljeniji. Njegovi su suigrači fizički snažni, motorični, borbeni, ali u konačnici, kad suparnik odgovori sličnim faktorima, onda će uvijek prevagnuti tehnička strana nogometa.

Hrvatska je, dakako, imala i svojih slabijih trenutaka. Osim malo kretanja napadačkog reda u prvom dijelu, na postavljenu obranu, bilo je više krivih pasova, što za naše igrače nije baš uobičajeno. Tako se dobio i pogodak, nakon Šutalovog krivog dodavanja.

No, ponavljamo, uvjerljivosti koje su Vatreni pokazali u lipanjskim gostovanjima u Kopenhagenu i Parizu ponovljene su u Maksimiru. To znači da tehničko-taktička sigurnost postaje standard. U tom smislu valja zamijeniti i činjenicu da je Hrvatska postala brža reprezentacija, a da s mladim stoperima kao što su sjajni Gvardiol i sve bolji Josip Šutalo, ona može igrati visoku obranu i udaljiti suparnike od Livakovića.

Svježina i energija

Istodobno, uz bekove Juranovića i Sosu, doprinosi plitkoj formaciji, čime se smanjuje prostor kojeg moraju pokrivati naši vezni igrači. Oni tako imaju više svježine i energije da grade napade i kreiraju raznovrsne akcije. Ona kod Majerovog gola je jedna od takvih sjajno izgrađenih prilika veznih i napadača za realizatora.

Tri boda vjerojatno su dvokorak prema Final Fouru. No, potvrda lipanjskih dobrih dojmova je ono što nas puni optimizmom u kontekstu nastupa na Mundijalu koji slijedi u Kataru...