Kalkuliramo, zbrajamo koliko će Hrvatskoj trebati bodova za plasman na SP u Katar i pripremamo se kao da će utakmica s Rusijom u studenome u Splitu odlučivati o prvom mjestu. I pritom se nadamo da će možda ipak Rusi negdje ranije kiksati i da ćemo na Poljudu već slaviti odlazak na svjetsku smotru. No, kad god pomislimo na tu Rusiju, moramo se sjetiti brojnih primjera iz naše povijesti, koje će nas još jednom upozoriti da ne treba gledati previše unaprijed jer se to zna osvetiti. Hrvatska je, naime, često dobivala te odlučujuće, biti ili ne biti utakmice, iako još uvijek jako boli ona koju nije dobila (protiv SR Jugoslavije 1999.), ali se isto tako često znala spotaknuti o neku slabiju reprezentaciju, nekoga tko je u to doba bio u drugom ili trećem planu.
Remi u Skoplju
Najbolji je primjer uvijek onaj ciklus kvalifikacija za SP 2006. Hrvatska je odlučno grabila prema Njemačkoj pod palicom Cice Kranjčara. Slavila je i u Švedskoj, zatim u Bugarskoj, došao je rujan i dvostruki izazov, gostovanja na Islandu i Malti. Island je zvučao kao nagazna mina, Malta kao rutinski posao. No, bilo je obrnuto, nakon što su prošli Island (3:1), naši su na Maltu išli rasterećeni, već s mislima u Njemačkoj. Međutim, odigrali smo 1:1 i za potvrdu najmanje jednog od dva najbolja druga mjesta u skupini protiv Švedske u Zagrebu trebala nam je pobjeda. Slavili smo, teško, s bijele točke (1:0), a onda remijem u Mađarskoj potvrdili i prvo mjesto. Međutim, moglo je sve biti lakše da nije bilo te Malte.
Možemo se vratiti i u prve kvalifikacije, one za Euro u Engleskoj. Osigurali smo prvo mjesto pobjedom u zadnjem kolu u Ljubljani (2:1), iako smo čitave kvalifikacije odigrali odlično i euforično, pobijedili Italiju u Palermu (2:1), odigrali u Splitu 1:1. Međutim, kiks je bio remi u Litvi (0:0) i, za ono doba, poraz u Ukrajini (0:1). Treba li uopće spominjati 1998? Pobijedili smo u ključnoj utakmici Sloveniju (3:1), uz pomoć Danske došli do drugog mjesta u skupini i play-offa, gdje smo svladali Ukrajinu. Ali, ne bi bilo tako dramatično da nismo prosuli ona dva boda protiv Slovenije (3:3) na Poljudu.
Stigla je, dakle, ta 1999., biti ili ne biti utakmica sa SR Jugoslavijom u Zagrebu. Trebala nam je pobjeda, bili smo bolji, imali igrača više i šanse, ali završilo je 2:2, taj put nismo uspjeli, nismo otišli na Euro 2000. Ali, najveći kiks u tim je kvalifikacijama ipak bio onaj u Skoplju, 1:1 s Makedonijom. Da nije bilo toga, bio bi nam dosta i remi u toj zadnjoj utakmici, barem za play-off.
Onda, dvije godine kasnije, opet je Hrvatska pobijedila kad je bilo najvažnije. Belgija u Zagrebu, zadnja utakmica, pobjednik uzima sve, odnosno direktan plasman na SP u Japan i Koreju. Gol Bokšića odavno je antologijski, za prvo mjesto. Međutim, opet ta pobjeda ne bi bila imperativ da smo u barem jednom srazu svladali Škote, umjesto dva remija. Dobro, nije Škotska tada bila potpuni autsajder kao godinama kasnije, ali svejedno, eto, nije Hrvatsku koštao gubitak bodova protiv izravnog suparnika, već protiv nekog trećeg, četvrtog...
Kiks s Estonijom
Isto smo tako morali u borbi za drugo mjesto za plasman na Euro u Portugal morali u zadnjoj utakmici pobijediti rasterećenu Bugarsku, uspjeli smo i preko Slovenije kasnije došli do Eura. Ali, ponovno, najveći kiks tih kvalifikacija bilo je onih 0:0 s Estonijom. U kvalifikacijama za Euro 2012. spotaknula se Hrvatska u Gruziji (1:0), zatim izgubila prvi ključni susret, za prvo mjesto, u Grčkoj (2:0). No, tad je još postojao Plan B, pobijediti Latviju u Rijeci i potom proći dodatne kvalifikacije. Tu smo opet bili nedodirljivi, 2:0 protiv Latvije, a onda 0:3 usred Istanbula. Pa, ‘ajmo dalje.
Igora Štimca usporila je Škotska, dva poraza i jedviti plasman u dodatne kvalifikacije. Tamo uvjerljivo s Islandom. Ante Čačić pripremao se za konačni obračun u Ukrajini, ali je pao protiv Finske (1:1). U Kijevu, opet je bio samo jedan izlaz, Hrvatska je slavila. Pa, i u prošlim kvalifikacijama, nakon dosta muka, jer je izgubila bodove u Azerbajdžanu (1:1) i Mađarskoj (2:1), stigli smo do prvog mjesta. Još jedna ključna utakmica, protiv Slovačke, otišla je na našu stranu.
Dakle, iskustvo govori da ne treba sad toliko razmišljati o Rusima, koliko o Cipru i Malti, Slovačkoj, naravno, puno češće smo se “popiknuli” na onima iz slabijeg bubnja, nego na izravnim konkurentima.