Legendarni Franjo Majetić utjelovljujući lik Franje Šafraneka iz kultnog filma “Tko pjeva zlo ne misli”, između inih sjajnih, izrekao je i onu svevremensku:
“Moja žena ni puno vredna, ali vređati je ne dam.”
Dalo bi je se parafrazirati i na Hrvatsku i doživljaj naše domovine u svakog Hrvata. Znamo mi najbolje da nam Hrvatska nije ni najpravednija, ni najsretnija, ni kristalno uređena, još manje bogata, velika ili snažna, ali bogami... vrijeđati je ne damo!
Baš se to, nažalost, uvreda Hrvatske, dogodila minule nedjelje u Maksimiru od tamo nekih Šveđana. Ne na utakmici, poslije nje.
Gospodin njihov izbornik, njihovo nogometno vodstvo, izvoljevalo je da se na službenoj konferenciji za novinare jednog međunarodnog sportskog događaja u jednom trenutku pitanja švedskih novinara i odgovori švedskog trenera ne prevode na hrvatski. Ni na engleski. Oni su lijepo imali neku svoju, švedsku seansu u Zagrebu. Nedopustivo, arogantno i krajnje nepristojno. U konačnici, duboko uvredljivo.
Na međunarodnim sportskim natjecanjima uvriježeno je pravilo prijevoda na oba jezika (ako je riječ o dva suparnika) ili barem korištenje engleskoga kao najraširenijeg svjetskog jezika. U svijetu, međutim, u jednoj Italiji, Njemačkoj, Španjolskoj, Rusiji, Francuskoj, pa u konačnici i Švedskoj, da ne duljimo, apsolutno se nikada neće dogoditi da se na njihovu tlu, pa i na međunarodnom događaju, ne govori na njihovu materinskom jeziku.
To je malo stvar i ponosa, ali i zdravog razuma. U nedjelju su gosti sa sjevera kontinenta, za koje se drži kako su jako “kulturna nacija”, za razliku od nas, tobože “divljih južnjaka”, ultimativno, usred glavnoga grada naše domovine, zahtijevali da se u jednom dijelu službene konferencije ne govori na hrvatskom jeziku. Službenom jeziku u ovoj državi, ali i jednom od službenih jezika EU! Najžalosnije, to im bi dopušteno!
Jezik je dio nacionalnog i kulturnog identiteta svake nacije. Svačiji jezik, pa tako i hrvatski. Zaštitom i skrbi za svoj jezik čuvamo svoj obraz. Valjda nam je do njega stalo. Valjda smo odmaknuli malo od godine 1843. kada je Ivan pl. Kukuljević Sakcinski, veliki domoljub, prvi u povijesti progovorio hrvatskim jezikom u Hrvatskom saboru, te između ostalog rekao znane riječi...
“Mi smo malo Latini, malo Nijemci, malo Talijani, malo Mađari i malo Slaveni, a ukupno iskreno govoreći nismo baš ništa! Mrtvi jezik rimski, a živi mađarski i njemački, to su naši tutori. Živi nam se groze, mrtvi drže nas za grlo...”
Držimo do sebe, do svojeg dostojanstva. Štujmo tuđe, ali čuvajmo svoj ponos. Jezik je upravo to. Ponos i blago nacije. I da zaključimo parafraziranjem Franje Majetića odnosno Šafraneka: “Hrvatska nije najbolja, ali je vređati ne dam!”