Izbornik U-21 reprezentacije Dragan Skočić suočava se u svojoj eri s manjkom kontinuiteta igre svojih izabranika, poglavito u obrambenoj liniji. Za razliku od izbornika A-selekcije, Zlatka Dalića, koji može pozvati sve aktivne hrvatske igrače, Skočić ima ograničenu dobnu skupinu. I ne samo da manjka minuta, nego doslovno fali igrača za izbor. Prije par tjedana tretirali smo tu temu u kontekstu administrativnog nameta HNS-a u rangovima ispod prve lige. Tamo utakmice moraju početi tri U-21 igrača, a u trećoj ligi moraju i završiti tri U-21 na terenu. Razložno je kazati kako je HNS-ov namet praktična potvrda kako se osjeća manjak mladih igrača.
Paradoksalno je, sve manje mladih u sustavu iskoračuje, iako ih se propisima nikad više forsira! Kako ukazuje i ne baš ugodna situacija izbornika U-21, nešto ne štima u tom sustavu ako jača deficit, kvantitativni, ali i kvalitativni. Na stranu da ih malo ima minutažu po klubovima, Skočić ima problem što u prvoligaškoj zbilji ima tek 15-20 igrača za konkurenciju U-21...
Zašto je to tako, teško je sažeti u jednu medijsku analizu. Govorimo o kompleksnim stvarima, vitalnim za budućnost nogometa Hrvatske, a o tome bi se napose struka trebala vrlo ozbiljno pozabaviti. Oko HNS-a se ponajviše afirmira glamur, generiran iz odličnih rezultata A reprezentacije. No, radni dio priče trebao bi biti prioritet jer ako se ne odradi na nužnoj razini, onda će upravo A reprezentacija u skoroj budućnosti imati velikih padova...
Dio stručnjaka, pogotovo starije generacije, iznosi stav kako se s mladim kategorijama ne radi kvalitetno. Štoviše, kritiziraju forsiranje povlaštenih igrača u kontekstu roditeljskih ili menadžerskih faktora. Ti stavovi su oprečni priči iz klubova, pripadajućih medija (komunikacijskih platformi) i dijela struke mlađe garde, koji tvrde da se izuzetno podigla razina omladinskih škola. Manjak o kojem govorimo u ovom slučaju, U-21, ali i drugim generacijama, daje naslutiti kako se mnogi u tom kontekstu zavaravaju.
Ostavimo li po strani metodologiju rada trenera, odnosno podršku sa ili bez fige u džepu klupskih uprava tom stručnom pristupu, uvjerljiv je dojam kako je došao trenutak da se ozbiljno preispituju sustavi natjecanja i napredovanja mladih igrača. U tom segmentu HNS je proteklih desetak godina bio u osobitoj “improvizatorskoj” formi. U 2014. godini najprije su ukinuli juniorsku prvu ligu, istodobno su uveli nacionalnu ligu pionira. Nikad se nije temeljito objasnilo na kojim se to osnovama učinilo, i što to znači za proces razvoja mladih igrača. Osam godina kasnije pioniri tog razdoblja su zapravo ona generacija koja, godinu više-manje, obuhvaća aktualna selekcija U-21. HNS je u to vrijeme, 2015., uveo pravo prvoligaša da uključe u treću, a onda i drugu ligu svoje druge momčadi. Da je podosta ad hoc politike u tim promjenama, s jasnom sumnjom da se pogodovalo pojedinim klubovima, a ne nogometu općenito, ukazuje podatak da je ubrzo vraćena juniorska liga, a da su pioniri ostali u nacionalnom natjecanju prateći kadete. I da, uskoro se dogodio postupni odmak dijela prvoligaša od natjecateljski angažirane druge momčadi.
Ovom prilikom nećemo ulaziti u meritum odlučivanja, odnosno kako su se neke odluke donosile, već registriramo evoluciju takvih postupanja. Činjenica da se sada sve više trenera /struke, osim one koja interesno forsira hvalospjeve, deklarira negativno prema proizvodnji u klubovima, jasno ukazuje da bi se o tome trebalo čim prije razgovarati. I to, kako smo rekli, radno i analitički, a ne paradno i glamurozno. Hrvatska se navikla na jaku hrvatsku reprezentaciju, ali to stanje neće biti u perspektivi takvo bez bitnih promjena koje bi trebale donijeti i veći broj baze mladih igrača, te kudikamo više prostora za njihovo nastupanje u jačem natjecanju.
Iako se mnogi tome gotovo smiju, činjenice ukazuju da je najveći broj igrača u generaciji koja je došla do srebra, odnosno u protekloj dekadi, proizišla iz sustava šire lige u odnosu na aktualnu 10. Isto tako tada su pioniri igrali po središtima i onda odigravali finalne turnire nacionalne razine, a kadeti i juniori su imali svoj prvoligaški tandem nastupanja. Otkako su se dogodile mijene (kraće od lige 16 do duže lige 12) u prvoj ligi, a potom i bitno promijenio sustav natjecanja mladeži, jasan je trend pada kvalitete U-21 igrača. Može se kazati da ih ima manje jer u prvoj ligi ima samo 10 klubova, pa uz skoro polovicu stranaca, nemaju mjesta. No, problem je što i oni koji se nekako “izmigolje” u seniorski roster, imaju marginalni status.
Od razvojne prva liga je evoluirala u 10 godina u izrazito natjecateljsku, te za mlade nema ni strpljenja, a još manje tolerancije u fazi sazrijevanja. Nema jednog razloga, problema ili rješenja za taj trend. Postoji samo nužnost da se na dužnim razinama HNS-klubovi-struka temeljito analizira stanje i onda u stručnoj (!), a ne politikantskoj, radnoj, a ne politički motiviranoj samodopadnosti, iznađu strateška rješenja koja mogu odgovarati hrvatskoj zbilji i potrebi.
Čisto kao primjer... Ilija Lončarević je dugo protežirao prijedlog kako spriječiti propadanje mnogih talenata u osjetljivoj fazi od 18. do 21. godine. To je liga U-21. No, nije se nikad ni uzela u obzir. Možda s pravom, a možda i zato što nekome ne odgovara...