Iako smo strahovali od velške kuhinje, na kraju smo iskoristili njihov recept. Dok je najavu utakmice obilježila bojazan od „glavometa“ i „preskakanja igre“, i Vatreni su upravo tako, preko Marija Pašalića, režirali jedini pogodak u listopadskom ciklusu. Usput, praktički, kreirali i jedinu situaciju pred suparničkim vratima koja je bila vrijedna spomena. U obje utakmice.
S jedne strane, bjelodano je da Petar Musa i Dion Drena Beljo nisu na najbolji način iskoristili minutažu. Topnici Benfice i Augsburga nisu niti ulazili u prilike, njihovih par pokušaja glavom neće pronaći mjesto u sažetku utakmica. Paralelno, sličan narativ vuče se i oko povratka Josipa Brekala u nacionalnu vrstu. S druge strane, do pogotka Pašalića protiv Velšana, Vatreni su bili bez pogotka 242 minute u kontinuitetu. Od trenutka kada je Andrej Kramarić načeo Armence u Erevanu i, pokazat će se, trasirao put prema, zasad, posljednjem trijumfu Dalićeve vrste. Upravo se njegov izostanak posebno osjetio.
Dok će na spomen napadača Hoffenheima oni površniji pratitelji u prvi plan staviti pokoju sličicu u kojoj je „devetka“ Vatrenih mogla biti mrvu darežljivija, isti će zanemariti činjenicu kako je Kramarić za Hrvatsku, prije negoli je propustio Tursku u Osijeku zbog ozljede, odigrao 35 (!) utakmica u nizu za reprezentaciju. Više od bilo kojeg drugog igrača u istom razdoblju. Niz je, zanimljivo, započeo protiv Armenije, u prijateljskoj utakmici u lipnju 2021., a protiv iste je momčadi završio taj niz prije mjesec dana.
Usput, nakon dvije krajnje sterilne partije reprezentacije, ne treba niti zanemariti činjenicu kako je upravo Kramarić najbolji strijelac u Dalićevom mandatu, s 21 postignutim pogotkom. Štoviše, da njegovim pogocima nismo srušili Ukrajinu u Dalićevoj premijeri na klupi, u listopadu 2017., tko zna bismo li uopće rezervirali vizu za Rusiju, a zatim i srebro na Mundijalu, na što se vežu nova pitanja oko budućnosti i onoga što je uslijedilo…
Dalić je najavio da će ove dvije utakmice biti velika šansa za Musu, koji se nije nametnuo
Naravno, evidentan je i izostanak Ivana Perišića. Drugog najboljeg topnika u eri aktualnog izbornika (17 pogodaka), čije je izbivanje još osjetnije kada nema ni Luke Ivanušeca, njegove prve alternative na lijevom krilu. Ako u jednadžbu dodamo i (obnovljenu) ozljedu Brune Petkovića, dolazimo do sume u kojoj je napad Vatrenih bio prilično bezub protiv Turske, odnosno protiv Walesa. Dok Lovro Majer nije odradio spektakularan posao na desnom krilu, u obje je utakmice bio vidljiviji od ostatka napadačke družine, iako je jasno kako ta pozicija nije njegovo prirodno stanište.
Izbornik je najavio da će ove dvije utakmice biti velika šansa za Musu, koji se nije nametnuo, stoga ne bi trebalo iznenaditi ako u nadolazećim akcijama posegne i za osvježenjem u napadačkoj liniji. I to u obližnje dvorište. Roko Šimić u dobroj je formi otvorio sezonu, upisavši kombinirano šest pogodaka za Salzburg i reprezentaciju, a opće je poznato kako su se oko 20-godišnjeg napadača povlačile paralele s Marijom Mandžukićem, kojega smo nostalgično gledali u jednom od završnih kadrova prijenosa iz Cardiffa.
Počeli smo s velškim receptom, a završit ćemo s hrvatskim. On je prilično uobičajen: drama u kvalifikacijama. Do Svjetskog prvenstva 2018. došli smo kroz doigravanje, dok smo katarski Mundijal osigurali poklonom ruskog braniča desetak minuta prije kraja zadnje utakmice, kada je Kudrjašov zatresao vlastitu mrežu… U oba navrata, ishod bila je bajka. Svjetlucave medalje. Ako do raja moramo doći jedino prolaskom kroz devet krugova pakla, idemo opet...