Zlatko Dalić doveo je cijelu aktualnu hrvatsku reprezentaciju u kino Kaptol na svjetsku premijeru filma "Croatia: Defining a nation". Stigli su i Ćiro Blažević, Slaven Bilić, Niko Kranjčar... čelnici HNS-a i mnogi iz sportskog i društvenog života... (tko je sve došao pogledajte u fotogaleriji na kraju teksta).
Film engleskog redatelja Louisa Mylesa koji je napravljen za FIFA-inu platformu FIFA + (možete ga pogledati OVDJE) na kraju je na savršen način pokazao moć i tradiciju hrvatskog nogometa kad su se smjenjivali kadrovi polufinala i finala svjetskih prvenstava s Francuzima, pogoci Davora Šukera i Ivana Perišića, portreti Zvonimira Bobana i Luke Modrića, Aljoše Asanovića i Ivana Rakitića... što je zaključeno Modrićem riječima kod primanja Zlatne lopte:
- Boban je bio moj idol, generacija 1998. dala nam je vjeru da možemo napraviti veliki rezultat u Rusiji, a nadam se da ćemo mi biti nadahnuće novim naraštajima...
Riječ je zapravo u prvenstveno političkom filmu u kojem se više od sat vremena govori o zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji kroz nogometni, ali i čisto politički i društveni kontekst prikazan očima nogometaša te stvarnju identiteta hrvatske nacije u svijetu. Glavne i najbolje su priče Igora Štimca, Zvonimira Bobana i Slavena Bilića, a pojavljuju se i Robert Prosinečki, Dario Šimić, Davor Šuker, Zvonimir Soldo, Ivan Cvjetković, dakako Ćiro Blažević... novinari koji su ih pratili Robert Matteoni iz Sportskih novosti i Božo Sušec te Dinamov povjesničar Miroslav Tomašević.
Tema ne bi bilo toliko politička, od Tita do Tuđmana, da u njoj nisu bili brojni BBC-ijevi kadrovi iz ratnog doba kao i iskazi engleskih i hrvatskh povjesničara...
- Ne mogu reći da Jugoslavija nije bila moja reprezentacija, ali Hrvatska, ona je bila san - kazao je između ostaloga Zvonimir Boban koji je, zajedno sa Štimcem, kroz igranje za Jugoslaviju i potom Hrvatsku, kroz 13. svibnja 1990. godine i sve što se zbivalo središnja figura: - Odlučili smo se za samostalnu državu Hrvatsku ne pitajući za cijenu, taman da nas sve pobiju - jedna je od Štimčevih tvrdnji.
Radnje ide kroz Titovo doba, preko njegove smrti, Dinamove 1982. godine, režima Slobodana Miloševića, prvih demokratskih izbora, Hajdukova Kupa pobjedom nad Crvenom zvezdom u Beogradu sve do najnogometnijeg dijela Eura 1996. i bronce za SP-u 1998. godine.
Ima zanimljivih anegdota poput Bobanove kako su on i Štimac na juniorskom SP-u 1987. u Čileu zaružili s misicom i njezinom prijateljicom do šest ujutro uoči polufinala, izbornik Mirko Jozić ih je odlučio izbaciti iz reprezentacije, ali spasili su ih suigrači kazavši da u tom slučaju neće igrati ni oni. Na kraju su postali svjetski prvaci, Štimac je zabio u polufinalu, a Boban je bio najbolji u finalu.
Za onoga tko dobro poznaje našu opću i nogometnu povijest to je skup zanimljivih scena i sjećanja, ali za ljude širom svijeta koji će to gledati na FIFA-i vjerojatno daleko poučnija i impresivnija priča, s kojom će više znati o Hrvatima i našoj državi. Iako bilo je i navoda, Engleza, koji činjenično nisu to kraja točni... - Hrvatska je po nogometu prepoznata u svijetu - kazao je Niko Kranjčar u predvorju kina.
Marijan Kustić, predsjednik HNS-a komentirao je: - Vatreni su u devedesetima jako puno pridonijeli pisanju hrvatske povijesti. Vjerujem da će današnjim reprezentativcima to dati dodatnu snagu u hrvatskoj reprezentaciji i drago mi je da su pogledali ovaj film. Otkad hrvatska reprezentacija postoji, ona je imala jak naboj i to je čini posebnom.
To su potvrdili Ante Budimir i Borna Barišić, koji su izašli pred novinare. Zlatko Dalić je zaključio: - Hrvatska je jako puno u nogometu napravila, pogotovo je jako puno značila bronca 1998. godine, ta je generacija bila inspiracija nama koji smo 2018. došli do finala. Znamo koliko reprezentacija znači hrvatskom narodu, ona je faktor zajedništva.
Zvone Boban je u filmu poentirao: - Pitao je 1998. godine jedan novinar zašto vi Hrvati toliko volite svoju zemlju, zašto ste tako veliki nacionalisti. Kazao sam - ako volimo, onda smo patrioti. Nacionalisti su idioti koji misle da je njihove nacija bolja od drugih. Mi to ne mislimo, nego volimo svoje.
