U hrvatskoj javnosti postoje neke jasne tendencije u kontekstu nogometnih doživljaja. Dakle, kad reprezentacija (ili klubovi) ima uspješne rezultate, onda je svaka rasprava na neku temu, primjerice, selekcije igrača, podređena tom rezultatu i nedoživljena po mogućem kontraargumentu. Kad reprezentacija (ili klubovi) ima crne rezultatske faze, onda je svaka rasprava na neku temu, primjerice, selekcije igrača i taktike, opet podređena tom rezultatu i posljedičnoj plimi kontraargumenta prema izborniku, igračima...
Možemo procijeniti temeljem praćenja inozemnih stvarnosti kako su, pogotovo u reprezentativnom kontekstu, stvari više manje iste. Kod klubova se nešto ipak razlikuje jer igraju stalno, podložniji su promjeni raspoloženja okruženja, ali imaju i drugačiju dinamiku funkcioniranja. Ako ne ide dobro, traži se kupovina novih igrača ili dovođenje novog trenera...
Dakle, hrvatska reprezentacija već duže živi pozitivan doživljaj okruženja. Dvije su točke bile zenit euforije, i to finale u Rusiji, te pobjeda za treće mjesto u Kataru. Između toga su se koncentrirale negativne emocije dva neuspješna izdanja Vatrenih u Ligi nacija, jedan relativno pozitivan nastup na Euru 2021. (prolaz skupine) i jedan vrlo uspješan (treći) nastup u Ligi nacija. Opće je uvjerenje, što je inače nonsens za uobičajene navade hrvatskog društvenog tijeka, da izbornik Zlatko Dalić dobro vodi Vatrene. I da nije tog “općeg uvjerenja”, ostaje jedan temeljni argument u tom smislu, a to je upravo rezultat!
Uža baza kandidata
Kad je tako, možemo li onda tretirati podatak da je Hrvatska jedna od najstarijih selekcija u Europi kao nešto krivo ili barem problematično? Recimo u kontekstu procesa pomlađivanja, što je kod nas obvezna sintagma kad god postoji neki rezultat koji nije ispunio očekivanja? I Luku Modrića se prije pet godina problematiziralo u smislu “pomlađivanja reprezentacije” jer u 33. godini valjda znači da se netko treba zamijeniti, neovisno kako još može igrati. U slučaju Modrić se zapravo eklatantno vidi kako je ta priča o pomlađivanju relativna, te kako je ključno prepoznati može li još netko ili ne može biti konkurentan za razine koje traži reprezentacija.
Vatreni su svoje najbolje rezultate u povijesti (1998., 2018., 2022.) postigli sa selekcijom u kojoj je bilo više veterana po kriteriju Hrvatske, nego što je bilo mladih lavova. To je, naravno, osnaženje argumenta onih koji promiču tezu kako je reprezentacija uvijek selekcija za rezultat a ne dugoročne vizije. Klubovi se mogu “graditi” po pitanju momčadi jer imaju kriterije pojačavanja, financijskog interesa (prodaje po transferima), opcije promjena svakog tjedna. Reprezentacija nije takav “klub”. Ona ima užu bazu raspoloživih kandidata, generacijski bitno određenih i cikličkih nastupa na velikim turnirima.
Suženje prostora
U jučerašnjoj analizi Italije, koja ima 60 milijuna stanovnika i milijune igrača, mogli smo spoznati da reprezentacija ima golemih deficita i traži strance s talijanskim korijenima da osnaže bazu selekcije. Kad je tako njima, jasno je što može imati kao bazu i posljedične probleme Hrvatska sa 3,8 milijuna stanovnika, te ukupnom brojkom od stotinjak tisuća nogometaša u svim dobnim kategorijama. Što je zemlja manja, ona ima manju bazu igrača, a posljedično duže se mora osloniti na kvalitetu koja je potvrđena kroz godine. Zato nije čudno da su zemlje sličnog okvira “malih” primorane imati više iskusnijih nego mlađih igrača. Kako čak 65% stranaca u Serie A “guši protok domaćeg talenta”, tako i u HNL-u skoro 50% stranaca dodatno umanjuje selektivnu bazu. I to u ligi samo 10 klubova, što je novo suženje prostora za napredak igrača, koji mogu biti selektirani za reprezentaciju.
S obzirom na to da je Hrvatska nakon srebra u Moskvi ostala bez više veterana (Subašić, Mandžukić, Ćorluka, Strinić, potom i Rakitić, Vrsaljko, odnedavno Lovren, pa zbog disciplinskih razloga bez N. Kalinića, Rebića, pa zbog godina Badelja i drugih...), sama činjenica da je ostvaren sjajan nastup u Kataru, a prije toga i impresivan skor u Ligi nacija, svjedoči u prilog tezi da je reprezentacija selekcijski kvalitetno rekonstruirana.
Problem proizvodnje
Upravo zbog gore navedenih demografskih i posljedično sportskih limita selekcije, senzacionalno je kako je reprezentacija povezala dva Mundijala s odličjem i sada ima i dalje miks iskusnih i mladih igrača. Zapravo, bolje je reći mlađih reprezentativaca.
U tom kontekstu mladih već se jasno definira važan status Gvardiola (21), J. Šutala (23), napredak Stanišića (22), Sučića (20). Dalić ima niz igrača koje se može tretirati mlađim snagama jer su već duže u reprezentativnom “điru”, a po dobi su tek na pragu zrelosti. Tu spadaju igrači kao Erlić (25), Vlašić (25), Majer (25), Sosa (25), Ivanušec (24) ili trenutno izvan kadra igrači kao Brekalo (24), Domagoj Bradarić (23). Ima više mlađih snaga koje se već procjenjuje kao bliža perspektiva za A selekciju, počevši od onih na pretpozivu kao Beljo (21), Špikić (24), najavljeni Robert Ljubičić (23) ili oni iz mlade selekcije kao Baturina (20), Biuk (20), Marin Ljubičić (21), Boško Šutalo (23), Kačavenda (20), Šimić (19), Frigan (20). Ima još zanimljivih igrača među mladima, ali treba vidjeti, naravno, tko će iskoračiti u kvaliteti. Eto, Petar Musa je bio mladi reprezentativac, ali je s 25 godina dobio priliku pokazati se u A reprezentaciji i to zato što je svoj potencijal iskazao u Benfici.
Svatko može imati neko bolje ili lošije mišljenje o mladim igračima koji jesu pozvani ili nisu, ali teško je prepoznati da je nekog Zlatko Dalić zaboravio ili zakinuo za reprezentativni status.
Ono što treba naglasiti jesu dvije točke hrvatskih doživljaja. Prva je ta da nam je proizvodnja igrača u HNL-u u silaznoj putanji po pitanju kvalitete i pogotovo talentiranosti te kreativnosti. Posljedice toga vidjet će se kroz 5-6 godina, moguće i prije. Druga točka jest da Hrvatska neće biti stalno osvajač odličja, a onda je gotovo sigurno da će trendovi spomenuti u uvodu opet doći do izražaja. Sada kada se pobjeđuje i živi dobru eru malo se tko osvrće na “limite proizvodnje u HNL-u”, ali kad rezultati ne budu na razini očekivanja, onda će se i sve ono dobro u reprezentaciji tretirati negativno jer rezultat joj nameće atmosferu okruženja. Problem ostaje što struka u Hrvatskoj “pleše” u javnim analizama po trendu rezultata, a kad se oni promijene onda će odjednom biti puno priče što ne valja i zašto je došlo do pada. Realno, tada će najmanje odgovoran biti izbornik, koji ovisi o klupskim proizvodnjama...