Nogomet je carstvo slučajnosti i poklapanja. Ako se nađete u vrtlogu njegovih neizvjesnih odnosa onda vam neki detalj može stubokom promijeniti sudbinu. Ili u negativnom smislu, vidi slučaj Ivan Perišić, ili u pozitivnom, vidi slučajeve Budimir i Pjaca.
U Rijeci je u rujnu Hrvatska odigrala izvanrednu partiju i pomela Latviju (5:0). Nije baš neki takmac za realnije sudove dometa, ali svakako je dovoljno nezgodan da se može procijeniti ozbiljnost i forma. Zlatko Dalić mogao je sa zadovoljstvom gledati kako mu igra napadački red. Perišić je bio briljantan, Petković efikasan, Kramarić razigran, a Ivanušec u završnoj fazi iskoraka u Vatrenom dresu.
Promjena raspoloženja
Nakon 5:0 i velikog zadovoljstva apsolvirala se tri dana kasnije i Armenija u Erevanu (1:0), te zaokružilo rujanski ciklus samim pozitivama. A onda se sve drastično promijenilo. Ivan Perišić nastradao je na treningu Tottenhama u banalnom pokretu i zaradio rupturu križnog ligamenta. Procjena je da ga neće biti najmanje do travnja-svibnja. Bruno Petković je obnovio ozljedu bedrenog mišića, koja je očito podcijenjena u reprezentaciji i Dinamu.
Andrej Kramarić zaradio je nakon udarca u bedro velik hematom koji se razlio po mišiću i blokirao ga. Naposljetku, Luka Ivanušec, u velikom iskoraku u Feyenoordu, u ligi koja je preotela francuskoj Ligue 1 status “petice”, dobio je žestoko po gležnju i zaradio mjesec dana pauze.
Sva muka po inače deficitarnom napadačku pitanju Vatrenih sručila se na izbornika. Očekivane kompenzacije s Musom, Brekalom, Beljom, nisu se dogodile. Velikim dijelom i zbog jačih suparnika (Turska, Wales), dobrim dijelom zbog slabe organizacije igre u kojoj je teško očekivati da “novaci” vade kestenje iz vatre. Dva poraza donijela su velike glavobolje u kontekstu plasmana na Euro, za kojeg smo i dalje uvjereni da nije toliko sporan, koliko jest očiti deficit kojeg Hrvatska ima u ofenzivnoj liniji. Bez kvalitete u tom segmentu teško će funkcionirati igra Vatrenih, koja se inače temelji na posjedu i kombinatorici, a ne na brzoj tranziciji i okomitosti.
Za finiš kvalifikacija u studenome Zlatko Dalić je najavio značajne promjene. Realno gledano nisu se dogodile, već su neki pozivi više stvar logike i suženog kruga opcija. Prije svega, izbornik je vratio u konkurenciju Antu Budimira. Moglo se nakon SP-a u Kataru postaviti pitanje zašto je stasiti napadač, koji vrlo dobro kotira u španjolskoj ligi, otpisan. Vjerojatno jest da je Dalić razmišljao kako ima dovoljno mlađih opcija i da će do Eura 2024. Budimirove 33 godine biti ipak teret njegovom nogometu. No, u Osasuni Budimir igra toliko dobro da mu je klub produžio ugovor za 4 godine (do 2027.), a na kraju kojeg će imati 36 godina.
Varljiv pokazatelj
U ovoj sezoni Budimir igra vrlo dobro i što je za centarfora važno, efikasno. Postigao je 7 pogodaka, uz 1 asistenciju u 14 utakmica. Ovog vikenda je pogodio dva puta mrežu Girone, velikog iznenađenja La Lige, i preokrenuo sa 0:1 na 2:1. Na kraju je kvalitetnija momčad gostiju slavila 4:2, ali to nije umanjilo dobar učinak Budimira i suigrača. Kad pobijedi jača momčad ne znači da je poražena igrala slabo...
Budimir je za Vatrene odigrao 17 utakmica i postigao 1 pogodak, uz 2 asistencije. Nije impresivna statistika, ali ona je uvijek varljiv pokazatelj. Nastupio je u prosjeku 45 minuta i svakako mu nije bilo lako svojim stilom igre izboriti više prilika. U Osasuni Budimir igra u 4-2-3-1 sustavu, gdje se puno radi po bokovima i centaršutevima hrani centarfora. U toj igri Budimir daje i veliki obol u presingu i agresivnosti. U reprezentaciji se nije lako etablirati u kraće vrijeme, pogotovo ako je igra drugačije definirana. No, sada Dalić nema puno opcija i Budimir je igrač koji je trenutačno u najboljoj formi od svih napadačkih alternativa. Bilo bi čudno da se protiv Latvije u gostima 18. studenoga ne nađe u startnoj postavi.
To iz razloga što je Bruno Petković vrlo upitan hoće li uopće moći igrati, odnosno u kakvom će fizičkom stanju biti za dvije utakmice Vatrenih u studenome (još Armenija 21.XI.). Slična je situacija oko Kramarića, koji se doduše vratio igri, ali ipak je pauza uzela nešto od forme. Kramarić je laganiji igrač, tehnički jak, stoga se očekuje da će i prije uhvatiti fizičku razinu koja je potrebna za reprezentaciju.
Još nije na optimumu
Priča o poklapanju nepredvidljivih situacija, u pozitivnom smislu, ima osim povratka otpisanog Budimira i još jedan, izraženiji vremenski povratak - Marko Pjaca. Nesretan po pitanju zdravlja (niz ozljeda koljena) Pjaca je napokon u Rijeci počeo hvatati kontinuitet igre. Osam utakmica kao “nekad” je slijed igranja kojeg nije imao dugo godina. Jest da je HNL niže razine od Serie A, Bundeslige, ali dovoljno je zahtjevna da igrač “osjeti” da može iskoračiti u formi i natjecateljskom ritmu. Tehnički gledano Pjaca nije još u punoj dimenziji svojeg potencijala, ali dao je naslutiti da se vraća toj formi.
Iluzorno je očekivati da bi on sada, pet godina od posljednjih minuta za Vatrene, mogao biti igrač koji će promijeniti ritmove reprezentacije. No, Pjaca može za početak biti valjana alternativa na krilu i kroz ulazak u tijeku ove dvije utakmice pridonijeti logičnijem tehničko-taktičkom krilnom učinku, usporedo sebi dati dodatni zamah samopouzdanja. Dojam je da samo taj faktor, samopouzdanje, još remeti njegov pravi povratak.
Povratak Ivanušeca je već dobar prilog optimizmu. On će kao lijevo krilo dobro doći u poboljšanju igre, jer uzalud potencijal svake devetke, sedmice ili osmice, ako struktura igre ne bude u kontekstu tehničko-taktičkih vrlina aktualnih reprezentativaca.
Komentari (0)