Ne želimo uopće dovoditi u pitanje to da naša nacionalna vrsta, doprvak svijeta, mora imati adekvatan stadion i u glavnom gradu. Maksimir to više nije... Tako je prije deset mjeseci u intervjuu za Večernji list govorio Marijan Kustić, da bi se na njega, tih istih dana, nakon što je Hrvatska protiv Rusije (1-0) na prepunom Poljudu "čekirala" vizu za Katar, nadovezao i Tomislav Svetina: - Koliko god Dinamo igra europske utakmice i vuče, nisam optimist što se tiče budućnosti igranja hrvatske reprezentacije u Zagrebu...
Ipak, u svibnju ove godine Izvršni odbor HNS-a donio je odluku da se utakmica s Danskom (20.45) igra u Maksimiru, prva od 14. listopada 2020. i dvoboja s Francuskom (1-2) u Ligi nacija. No, i ta se igrala u Zagrebu zbog "više sile", iz bazičnih organizacijskih razloga i činjenice da se zbog korone igrala pred praznim gledalištem, odnosno s ograničenim brojem gledatelja (na stadionu je bilo manje od sedam tisuća gledatelja). Ona posljednja punokrvna, s jakom infuzijom koja se slijeva s tih derutnih tribina, igrala se prije čak tri i pol godine (!), u ožujku 2019., kada je kao friški viceprvak svijeta pred punim tribinama (i istokom!) Hrvatska dočekala Azerbajdžan Nikole Jurčevića te ga ispratila golovima Kramarića i Barišića.
Neka vide iz prve ruke. Opet
Tri i pol godine, dakle, Zagreb čeka "vatrene". U međuvremenu je Maksimir ostao bez dodatne, navijački važne istočne tribine. No, navijači nisu problem, to su dokazali i u dosadašnjim susretima Hrvatske na tom osakaćenom zdanju, baš kao što su i nedavno zagrebački kibici vođeni BBB-ima pokazali Chelseaju, ali i cijeloj Europi. "Kako je dobro vidjeti te opet", naslovna je tema ovog velikog povratka "vatrenih" u Zagreb, gdje je donedavno i bio "nacionalni" stadion, sve dok se napokon nije promijenila situacija s Poljudom, a Hrvatska je poput r‘n‘r zvijezda u Lijepoj Našoj na turneji koja zahvaća i Osijek, i Rijeku, i Pulu... Zagreb kao jedina utvrda više ne postoji, a gebis vremena prožvakao je ostatke ostataka te naoko žilave, ali mekane konstrukcije koja svakoga dana u svakome pogledu sve više - propada.
Je li, stoga, ova Danska posljednji pjev Maksimira koji, posve je jasno, vapi za rušenjem i izgradnjom novoga zdanja? Može li ova utakmica potvrditi riječi Kustića i Svetine pa poslužiti kao "rekvijem za snove"?
- Posve je jasno da smo svi svjesni situacije u kojoj se nalazi ne samo Maksimir, već općenito Grad Zagreb s nogometnom infrastrukturom, o čemu se itekako pričalo i na Hvaru. Činjenica da reprezentacije nije bilo u Maksimiru dvije godine, a zapravo tri i pol, dovoljno govori, no ovakve utakmice zapravo služe da oni koji trebaju iz prve ruke vide i po tko zna koji put se uvjere u kakvom je stanju Maksimir, pogotovo u kontekstu dolaska reprezentacije i utakmica koje spadaju u dio elitnih događaja - reći će sugovornik iz HNS-a.
Oproštaj od Maksimira?
Ovo, dakle, nije klasična "oproštajka", ali mogla bi biti ako se napokon stvari ne pokrenu s mrtve točke. Konačno, nakon normalizacije odnosa s Hajdukom i laiku je jasno da su utakmice iz reda "deluxe" programa, poput Francuske ili Rusije u odlučujućem dvoboju za Katar, prebačene u Split. Poljud trenutačno ima "pole position" i imat će ga i dalje kada su na stolu najveći i najekskluzivniji dvoboji. To više nije dojam ili interpretacija, već činjenica, što je, s obzirom na sve, posve logično.
HNS, pritom, nije ključni dionik niti može biti pokretač promjena. Istina je da sve loše vezano uz Maksimir, a tu primarno i jedino mislimo na rušenje i gradnju novoga stadiona, leži na duši pokojnog gradonačelnika Milana Bandića jer je jedino Grad Zagreb mogao pokrenuti pitanje imovinsko-pravnih odnosa s Crkvom te potom ući u partnerski odnos s Dinamom, a tek tada bi HNS mogao pomoći putem Uefe i Fife. Bandićev vrući amanet sada je pao u ruke Tomislavu Tomaševiću, koji jednostavno mora odgovoriti na neka pitanja, riješiti probleme s Crkvom i biti pokretač tog gordijskog čvora.
Sve dok se to ne ostvari, Maksimir će u četvrtak, i to koliko čujemo posve pun, protiv Danske u biti evocirati uspomene velikih reprezentacija i velikih utakmica koje je igrao s "vatrenima". Od SAD-a 1990. do Danske 2022. svašta se promijenilo, samo je Maksimir ostao kakav je i bio - tužan, oronuo i zapravo besmislen.
Iz ove perspektive gledajući, jedino što bi ga moglo spasiti je ono najgore, ali u ovom slučaju možda i najbolje rješenje: da mu Uefa skine kategorizaciju te da se na njemu više ne može igrati ništa izuzev HNL-a. Zvuči okrutno, ali nekad je baš to jedini uvjet da se napokon krene naprijed.