Bio je to bombastični novinski naslov za bombastični uvod u jednako bombastičnu karijeru... Prošlo je više od 40 godina otkako je na Dinamovu klupu prvi put zasjeo popularni trener - Miroslav Ćiro Blažević. Već je u početnim danima bilo jasno da je on visoko "medijatična" osoba i da će svojim ponekad spontanim, a ponekad i pripremljenim "skečevima" mamiti publiku, medije i cijeloj priči udahnuti i dašak ekshibicije. Blažević je na Dinamovu klupu sjeo 10. prosinca 1980.

Njegovu uvertiru, ubrzo nakon što je po kiši i buri odradio zadnji trening s Rijekom na Kantridi, popratio je, dakle, bombastični naslov uz nimalo suptilnu metaforiku: "Puknuo čir, došao Ćiro".

U Dinamu je uoči njegova dolaska doista "puknula" kriza, Blaževićev je prethodnik Ivan Đalma Marković odstupio u pomalo iskričavom ambijentu dva kola prije kraja jesenskoga dijela natjecanja, a u ta je zadnja dva prosinačka dvoboja momčad vodio njegov dotadašnji asistent Rudolf Cvek u statusu v. d. trenera. U cijelom tom kolopletu brojnih (protu)kandidata za plavu klupu kakvi su se prostirali u medijskim i kuloarskim pričama bili su i Branko Zebec, Branko Elsner, Tomislav Kaloperović, Ivica Horvat... Na kraju je žezlo dohvatio Ćiro i u svom nastupnom govoru igračima naglasio:

"Znam na kojem smo mjestu na ljestvici. Zbog toga se zadnjih dana i sam često pitam: zašto u toj situaciji ideš u Dinamo? Dva su mogla biti razloga – ili sam na cesti bez posla pa sam morao prihvatiti što god mi se nudi ili sam došao zbog vas. Bez posla ne bih bio, došao sam dakle zbog vas, jer vjerujem u vas i u vaše sposobnosti."

Arhiv

Potom je dodatno pojasnio: "Dinamo je uvijek bio moj izazov, no prije nego što sam se prihvatio te delikatne zadaće, vrlo sam podrobno analizirao čitavu situaciju u klubu. Mislim da on ima jedan vrlo važan preduvjet za svakog ambicioznog trenera kao što sam ja – renome. To je sigurno najteže postići, jer prije toga treba proći dugotrajnu fazu afirmacije, zatim i reputacije."

Krajnji trenutak za reakciju

Već je u startu iskrsnuo problem s njegovim dotadašnjim klubom Rijekom. Na Kantridi su tvrdili da Ćiro ima još uvijek važeći ugovor s bijelima, on je to, pak, demantirao. Kako god, uvertira u Blaževićev dolazak nije bila poticajna. I sam je klupski razlaz s Đalmom Markovićem bio neugodan. U službenom izvješću razlaza pisalo je:

"Pad forme i rezultata praćenih nesporazumima, nesuglasicama, a ponekad i nedovoljnim međusobnim povjerenjem na liniji trener - momčad - stručni organi kluba. Sve je to imalo za posljedicu popuštanje discipline i odgovornosti i postizanje negativnih rezultata na prvenstvenim utakmicama uz česte prekršaje i nesportske ispade pojedinih igrača."

Uslijedilo je pismo maksimirskih trenera koji su pružili čvrstu podršku Markoviću. Neposredno po smjeni trenera, dakle u prosincu 1980. godine, mediji su isticali:

"Od smjenjivanja Đalme Markovića i otvorenog pisma trenera u Dinamu su zaredali sastancima, dijagnosticirali problematiku, bili kritični, a neki i samokritični, u cjelini konstruktivni, pa sad prevladava osjećaj da će plavi svojim snagama prebroditi krizu odnosa u klubu."

Bila je nedjelja, 23. studenoga 1980., kad se Dinamo vratio s neuspješnih gostovanja u Nišu i Skopju. Prvo ga je svladao Radnički s 2-1 u Kupu, da bi zatim upisao treći uzastopni prvenstveni poraz u gostima kad ga je nadigrao Vardar s 1-0. Bio je to znak da je krajnji trenutak za reakciju ili, kako su tada to nazivali, "brzo djelovanje Predsjedništva prioritetno zainteresiranog za saniranje rezultatske krize prve momčadi."

Arhiv

Iako sam trener Marković nije označen kao isključivi krivac za takvo stanje, bilo je jasno da je smjena pred vratima jer više, kako su tumačili klupski vlastodršci, ali i dio javnosti, nije imao autoritet nad dijelom igrača, nije imao podršku cijeloga klupskog vodstva, a svemu je tome i sam pridonio nekim svojim postupcima. Takvo je barem bilo objašnjenje lansirano iz samoga kluba...

Prvo je 2. prosinca održan sastanak Stručnog odbora Predsjedništva s Kolegijem trenera. Baš je na tom sastanku podijeljeno otvoreno pismo trenera s podrškom glavnom strategu Markoviću.

Doslovno je zavladao - mrak

Već je dan kasnije na rasporedu bio sastanak trenerskog Kolegija sa samim igračima nakon čega je pred novinare istupio Zlatko Cico Kranjčar pročitavši zaključke:

"Imajući u vidu tešku situaciju u kojoj se klub trenutačno nalazi, a podučeni dosadašnjim iskustvom da se bitni problemi neće riješiti samo dovođenjem novog trenera, te potaknuti pismom Kolegija trenera, dajemo suglasnost inicijativi tog Kolegija smatrajući da je to jedan od načina da se nagomilani problemi brže riješe. Istovremeno priznajemo da i mi snosimo dio krivice za nastalo stanje koju se obavezujemo riješiti, zahtijevajući da i ostale strukture u klubu ustanove svoj stupanj odgovornosti, a sve u nastojanju da se kriza u interesu Dinama što prije prevlada."

Kasnije je otvoreno pismo podržala i Radna zajednica. Sve su to bili uvodni sastanci za sjednicu Predsjedništva previđenu za ponedjeljak, 8. prosinca. U međuvremenu je završen jesenski dio natjecanja, Dinamo je polusezonu zaključio na 14. mjestu, a zanimljivo je da je ispred njega s tri boda više bio i gradski suparnik Zagreb.

Na simboličkoj je razini zanimljivo i to da je javna sjednica Predsjedništva počela – nestankom struje. U Dinamu je doslovno zavladao - mrak. Ali, samo nakratko. Svjetlo se ponovno pojavilo, sjednica je ipak održana... Uslijedila je dugotrajna rasprava.

Arhiv

Zanimljivo je izlaganje imao tadašnji predsjednik Predsjedništva, Stjepan Potlaček:

"Mi smo u klubu od travnja ove godine održali desetak sastanaka Predsjedništva i na njima smo raspravljali o svim relevantnim problemima kluba. Tako je bilo i 25. studenog kad smo nakon iscrpne analize stanja i loših odnosa u prvoj momčadi tražili izlaz iz krize. riješeno je da se na sastanku Stručnog odbora i Kolegija trenera zakazanom za 2. prosinca govori o boljoj organizaciji stručnog rada u klubu, o selekciji igrača, o komunikaciji na relaciji Dinamo - klubovi u regiji i šire te o aktivnostima u 1981. godini. Umjesto toga, a to navodi na pomisao da je netko smišljeno manipulirao ljudima, dnevni red je izmijenjen i na njega su neočekivano pozvani novinari. Nisam ni onda, a ni sada nemam ništa protiv iscrpnog informiranja javnosti o radu u klubu, ali naglašavam da se tom prilikom trebao održati radni sastanak na kojem bi se govorilo o pojedincima, o angažiranju pojačanja i transferu nekih naših igrača, o strategiji u odnosu prema drugim klubovima, o politici i taktici kluba u nogometnoj operativi i da u takvoj situaciji i po tim pitanjima svaki klub interno raspravlja bez prisustva novinara."

"Nije ljudski da me se pljuje"

Iako je tadašnja struka otvorenim pismom javno stala uz dotadašnjeg glavnog stratega Ivana Đalmu Markovića, u svom je izlaganju Potlaček podsjetio:

"Moram reći da su ti isti treneri prethodno ocjenjivali Markovićev rad, da su se oko ocjena tog rada konfrontirali, da je bilo vrijeđanja koje ne bih prepričavao i da su pojedinci tražili intervenciju kod članova Predsjedništva. Stekli smo dojam da ni sami treneri više nisu vjerovali da će prva momčad pod Markovićevim vodstvom popraviti plasman jer je stalno dolazilo do ekscesa, do sukoba na relaciji trener - igrači i među igračima što je i uvjetovalo krizu rezultata. Smatrali su da je Đalma iscrpio sve mogućnosti da kao trener preokrene situaciju u pozitivnom pravcu."

Arhiv

Oglasio se tada i prozvani Marković: "Nisam se bunio kad sam smijenjen, ali sad se bunim. Nije ljudski da me se pljuje. Ja kao trener imam pedigre, ja sam priznat stručnjak. U Dinamu nisam uspio, zdravo. Ali da se zna, od početka mog mandata čekalo se na čistini da me se mitraljira..."

Neki su diskutanti istaknuli da je Predsjedništvo pogriješilo što je propustilo iskorijeniti neke pojave u trenutku kad je klub bio na četvrtom mjestu, kad su svi bili zadovoljni dobrim igrama i rezultatima. Podsjetili su da "Dinamo ima najkomforniji stadion u zemlji, da naši igrači i stručnjaci imaju najbolje uvjete za rad, a rezultati su ipak nezadovoljavajući."

Tadašnji v. d. direktora kluba Leo Lang povukao je zanimljivu paralelu: "Nazvali su me iz jednog bratskog kluba iz Beograda i rekli: ‘Što će vam sva ta prepucavanja po novinama? Kod nas je bilo i fizičkog obračunavanja među pojedincima, igrača s trenerom, ali o tome se raspravljalo u naša četiri zida...‘"

Dinamov status čak i unutar vlastitoga grada bio je vidljiv i u izlaganju tadašnjeg člana Predsjedništva Gradske konferencije SSRNH Zagreb:

"Mislim da se svi u Dinamu, a ne samo lopta, trebate spustiti na zemlju. Dinamo nije najvažnija stvar na svijetu za ovaj grad i ovu zemlju. Društveno-političke strukture u gradu zanima Dinamo u kontekstu društvenog interesa i od svih vas se zahtijeva i zahtijevat će se da taj kontekst sami riješite. Smatram da je ono što se događa u vašem (?!) klubu odraz nesređenosti profesionalnog nogometa koji se teško može poistovjetiti sa samoupravnim interesima i ponašanjem."

Na kraju sastanka predsjednik Predsjedništva, Potlaček, najavio je drugu točku dnevnog reda - aktivnosti oko angažiranja novog trenera. Pritom je riječ dao Mirku Gjurašinu, predsjedniku stručnog odbora koji je kratko i jasno provukao:

"Zasad je akcija bila usmjerena u pravcu Ćire Blaževića..."

Arhiv

Na njegove se riječi nadovezao Vid Ročić, raniji predsjednik kluba, a sad član Predsjedništva:

"Mislim da je treba nastaviti i brzo privesti kraju."

Dva dana kasnije, u srijedu, 10. prosinca, akcija je doista nastavljena i brzo privedena kraju. Miroslav Ćiro Blažević predstavljen je Dinamovim igračima kao novi glavni trener. U ime samih igrača pozdravio ga je dokapetan Kranjčar s obzirom na to da je kapetan Velimir Zajec u međuvremenu otputovao u posjet rođacima u Englesku.

Vlaka promovirao u jedinicu

Vrata novom strategu sad su, dakle, bila otvorena. Blažević je momčad krenuo brusiti na australskoj turneji od 21. siječnja do 12. veljače 1981. pri čemu su u 23 dana preletjeli više od 50.000 km. Tada su se, primjerice, kao standardni braniči nametnuli Milivoj Bračun i Zvjezdan Cvetković. Posebno je iznenađenje bila selidba Milivoja Bračuna u ulogu beka s obzirom na to da je u svojem dotadašnjem klubu, TPK sa zagrebačke Pešćenice, današnjem HAŠK-u, igrao napadača. Marko Mlinarić postao je kreator, idejni pokretač i duša Dinama, blistali su Stjepan Deverić, Snješko Cerin, Velimir Zajec...

Arhiv

Još u zrakoplovu na putu prema Australiji novi je trener Blažević glasno razmišljao: "Što više mislim, sve mi je teže. Mislim da bi Zvjezdan Cvetković... To je stariji, zar ne? Mislim da bi on mogao postati dobar igrač. Izgleda kao Giacinto Facchetti u mlađim danima. A kome dati desetku? Drugo je jasno, uglavnom..."

A desetka je pripala - asu! Marku Mlinariću. Doista, koji je izraz slikovitiji: sjelo je kao "as na desetku" ili kao – "desetka na asa"? Stara bi kartaška fraza u svojoj nogometnoj inačici mogla poprimiti posve obrnuti redoslijed i pritom ostati jednako efektna i zadržati identično značenje. Dres s brojem 10 po samom je duhu nogometne igre gotovo uvijek pripadao najvećem asu u momčadi. Upravo je popularni Mlinka bio jedan od mlaznih motora tada furioznoga Dinama.

Na australskoj se turneji uzdignuo i vratar Marijan Vlak kojeg je Blažević promovirao u Dinamovu jedinicu. Vlak je tada bio izmoren i brojnim ozljedama, osjećao da je u drugom, trećem, četvrtom... planu pa mu je i voljni moment bio pomalo poljuljan. Podignuo ga je upravo Blažević koji je jasno rekao - Vlak je naš broj jedan.

Bilo je to vrijeme u kojemu je Zagreb gorljivo čekao naslov prvaka, nestrpljivo iščekujući ispravak nepravde od tri godine ranije, kad je FSJ administrativnom odlukom jednostavno oteo Dinamu pokal prvaka.

Maksimirski je klub, dakle, u polusezoni 1980./81. bio na 14. mjestu s 15 bodova uz četiri pobjede, sedam remija i šest poraza te s gol-razlikom 15-19. Na proljeće je u 17 utakmica osvojio 20 bodova s omjerom 8-4-5 i s 14. mjesta skočio na peto. Popularni je "bijeli šal", ponajviše svojim oratorskim nadahnućima i motivatorskim sposobnostima i uz taktičku disciplinu, trgnuo momčad iz letargije i uzdignuo je do pehara. Bio je to ujedno prvi od Blaževićeva četiri mandata na klupi maksimirskoga kluba.

Arhiv