Borna Barišić ovog je časa najosporavaniji igrač na listi Dalićevih startera iz Bruxellesa jer mnogi se kunu kako je Joško Gvardiol bolji izbor na lijevom beku. Barišić je imao ozljedu pred kraj sezone u Rangersu i stanku, nije u optimalnoj formi, a pred izbornikom je golema odluka - on ili najmlađi starter u Hrvata na velikim natjecanjima!
No, dok Borna nikad ni nije bio celebrity, kad se pogleda biografija i zasluge za Vatrene generalno najosporavaniji reprezentativac je Andrej Kramarić kojem 20 pogodaka u Bundesligi nije dovoljno za mjesto u početnoj postavi. Kramarić je Prosinečki novog doba, kao što je Ćiro Blažević 1998. imao druga taktička rješenja u kojima je za pojedine utakmice više vjerovao Kruni Jurčiću nego najvećem španeru u Hrvata svih vremena, tako danas Zlatko Dalić ima sheme u kojima prednost dobivaju Ante Rebić i Bruno Petković. Kramarić ide na treće veliko natjecanje i treći put ima ulogu džokera s kojom više nije sretan… Nema u javnosti osobite vjere niti u Duju Ćaleta-Cara, a pitanja su i oko Ante Rebića.
Povijest nastupa Vatrenih na velikim natjecanjima uči nas da su mnogi u čiju se izvedbu sumnjalo znali odigrati odlične role, ali i da su pojedini potvrdili kako nisu bili dobar izbor. Nema zlatnog pravila, Dalić ne može posegnuti u “knjigu mudrosti“ i u njoj naći univerzalnu formulu, jedini kriterij hoće li igrati Barišić ili Gvardiol, Ćaleta-Car ili Gvardiol, Rebić ili Kramarić, Rebić ili Brekalo… njegova je trenerska logika, što želi i kako to postići. Suočava se s dva izbora, u oskudici na pojedinim pozicijama i u obilju na drugima.
Ivan Strinić bio je najpropitkivaniji hrvatski reprezentativac koji se dobio mjesto startera na čak tri velika natjecanja, a da se nije ozlijedio uoči Brazila zacijelo bi i na tom Svjetskom prvenstvu. Strinić je famozan primjer nepovjerenja i priča kako je nacionalna momčad slaba baš na njegovoj karici, da bi na kraju odigrao više velikih utakmica nego brojni “nezamjenjivi“. On je i potvrda koliko je važno da trener stane iza igrača kojeg je odabrao i u tome ustraje dokle god ima smisla.
Dvije su paralelne liste “ljudi pod sumnjom“. Narodna i izbornička. Dok su se “milijuni znalaca“ čudili odabirima poput Nikole Jurčevića na desnom boku na Euru 1996. godine, budući da se radilo o napadaču, još više Kruni Jurčiću na Svjetskom prvenstvu 1998. godine, pa i Gordonu Schildenfeldu na Euru 2012. godine čija je promocija od strane Slavena Bilića “izula iz kopački“ Josipa Šimunića ljutitog što je izgubio mjesto, dakako i Ivana Strinića i još nekim rješenjima, izbornici su znali imati svoje “izdvojeno mišljenje”. Kao Ćiro s Prosinečkim, Niko Kovač 2014. godine s Eduardom da Silvom pa i Zlatko Kranjčar s Lukom Modrićem 2006. godine, ili sada Dalića s Kramarićem jer im se ljubimci publike ne uklapaju u kalup.
No, mnogi osporavani opravdali su izbornikovo povjerenje, redom svi nabrojani iz prve kategorije, iako su znali i griješiti kao kad bi vezni red popunjavali s Borisom Živkovićem (Otto Barić) ili držali u frižideru Luku Modrića (Zlatko Kranjčar), a nitko nas neće uvjeriti da Hrvatska ne bi neke utakmice odigrala bolje s većom minutažom Prosinečkog i Dudua.
Zlatko Dalić je u Rusiji sve pogodio. Kako će to biti ovaj put?