Kad je protiv Španjolske na Euru ušao u teren Mislav Oršić (67), Hrvatska je gubila 1:2. Prije toga ubacio je i Kramarića umjesto Petkovića, a u 74. minuti je izvukao beka Juranovića i ubacio ofenzivnog bočnog Brekala. Španjolci su dvije minute kasnije poveli 3:1! Promjene igrača, pa promjena sustava (u 3-5-2), tada su izgledale jalove. Tri minute kasnije izbornik je ušao u rizik, izvadio je dva vezna (Kovačić, Vlašić) i ubacio dva fizički snažnija igrača, ofenzivnog veznog Pašalića i klasičnu devetku, Budimira. Tako posložena, i s gardom preuzimanja rizika, Hrvatska je u furioznom finišu postigla dva pogotka (85 i 90+2) izborila produžetak. Imala je i preko Kramarića top šansu za preokret, te djelovala kao da može svladati favorizirane Španjolce. Odjeci o Oršićevom, Pašalićevom i Budimirovom “razbucanju” suparničke obrane bili su i isticanje njihova doprinosa, a ujedno i posredno prozivanje izbornikovih taktičkih pristupa te izbora aktera...
Iz dinamike koju navodimo vidljivo je da Oršić nije odmah na toj utakmici donio preokret, a niti je igra bez devetke (izlaskom Petkovića) promijenila na bolje učinak vatrenog napada. Bit priče jest da je slijed prilagodbe taktičke postavke i promjena pojedinaca koji će je iskoristiti doveo Hrvatsku u situaciju da u finišu dostigne dva gola prednosti Španjolske.
I zabiti, i asistirati...
U Moskvi protiv Rusije tog efekta nije bilo. Ulaskom Oršića i Livaje u 75. minuti samo su zamijenjeni akteri u istom načinu igre (Perišić i Kramarić). Dakle, jedno krilo i polušpic su izišli, a drugo krilo i polušpic su ušli. Ono što je bilo (malo) drugačije, to je da je ofenzivno Hrvatska živnula u intenzitetu, ali konkretnih promjena u fazi opasnosti za gol Rusa nije bilo. Dok je protiv Španjolske Dalić mijenjao koncept taktičkog pristupa ofenzivi, u Moskvi ga je zadržao. Izlaskom Pašalića u 70. minuti (ulaz Ivanušeca) oslabljen je i za opciju jedinog igrača koji u ofenzivi može skokom ugroziti suparničkog vratara...
Dejan Lovren, koji si često dopušta iznositi stavove koji zalaze u domenu trenera, posredno je prozvao Dalića što Livaju nije ranije ubacio. Time je osnažio pobornike stava da ofenzivac Hajduka treba dobiti više prostora u igri. Je li Marko Livaja, koji na Poljudu živi posebnu fazu karijere uz jedinstvenu pažnju i privrženost okruženja, rješenje za sterilnost napada Hrvatske? Zaslužuje li već u Bratislavi naslovnu napadačku rolu?
Prije svega treba kazati da je u pitanju igrač s idejom. Time donosi neočekivana rješenja koja destabiliziraju suparničku obranu, odnosno oplemenjuje napad svoje momčadi. Livaja je zbog svoje tehničke suptilnosti, koja posebno dolazi do izražaja sa zrelošću u ovoj fazi karijere, igrač koji može zabiti sam i asistirati. Svojim gardom donosi i dozu agresivnijeg pristupa. Je li to što iskazuje u Hajduku moguće prenijeti na ovim reprezentativnim natjecateljskim razinama? U kvalifikacijskoj konkurenciji dvojbe nema. Pogotovo što igra u jačoj momčadi. Ako je on taj koji može osvježiti napad Vatrenih, gdje ga postaviti da bi pružio najbolje od svojih potencijala?
Odličan iza prvog
Marko Livaja je igrao u raznim klubovima, i u počecima reprezentacije (prije tri godine kod Dalića) i klasičnog centarfora. No, taj 182 centimetra visok igrač nije klasična devetka. Zato je češće igrao kao desetka, odnosno, ofenzivni vezni (trequartista), te kao drugi napadač. Livaja je najopasniji za suparnika kad je licem okrenut prema golu, zato se odlično snalazi u prostorima iza prvog napadača.
U Hrvatskoj bi zato bilo logičnije koristiti njegovu razigranost iza devetke, kao polušpica, ili pored centarfora kao drugi špic. U tom kontekstu bi Dalić trebao optirati ili za 4-2-3-1 ili 4-4-2 s klasičnom veznom četvorkom u liniji. Istini za volju, izbornik ima igrača slične taktičke vokacije u Vlašiću, Kramariću te Pašaliću (sada i Majeru), pa je logika da bi netko trebao ostati izvan postave. S obzirom na dobru fazu karijere i lahor svježine koji donosi u reprezentativnu momčad, Livajina kandidatura za Bratislavu je legitimna te može biti dobar Dalićev izbor. Ali...
Nema vremena
Kako ukazuje uvod (Oršić, Pašalić, Budimir...) sa Španjolcima na jedan način, pa moskovska evolucija utakmice u drugom ishodu, kako Livaja, tako i Oršić, te bilo koji drugi igrač može donijeti nešto drugačije i željeno momčadi samo u okviru taktičkog preslagivanja i koncepcije koja će osloboditi njihove potencijale. Primjerice, što će vam 20 centaršuta u kazneni prostor ako nemate devetku koja može skočiti. Ili koja je korist pojačavanje veznog reda radi kontrole posjeda na uštrb napadača ako nema okomitosti, igrača koji će se ubacivati u završnicu i realizirati napad...
Zlatko Dalić trebao bi koncepcijski biti definiraniji, pogotovo što i sam ističe da nema vremena za treninge. Hrvatska ima određene igračke potencijale koje treba iskoristiti u sustavu koji im najviše odgovara. U tom smislu klasična devetka ne bi trebala biti opcija, nego imperativ. Reprezentacija je tako uvijek najlogičnije djelovala i taktički se slagalo ofenzivno okruženje oko vrlina (i mana) aktualnog centarfora. Zato je nekad iskoračio centarfor uz pomoć tog okruženja, a nekad je okruženje iskoristilo svoju devetku da se na drugi način finaliziraju napadi.