U Ljubljani mu je slovenski branič umalo rasturio gležanj đonom. Momčad je igrala slabo i gubila. Kad je sudac označio kraj poluvremena šutnuo je ljutito loptu daleko na tribinu.
Na Rujevici, kad je sviran kraj prvog dijela sa Ciprom, stigla mu je lopta i opet ju je šutnuo iz sve snage. Izgledalo je kao da pucao na gol, ali to je bio odraz slične frustracije kao u Sloveniji.
Poslije toga se na emitiranju spota njegovih golova i života u reprezentaciji rasplakao u krugu suigrača i njihovih ovacija. Jest, uzbuđenje je to, ali poznavajući Modrića, dojma smo da su to prve naznake proboja nostalgije.
Vatrena priča neće još dugo trajati. U trenucima zadovoljstva i fizičke spremnosti, odao je da ne vidi razlog da ne igra do SP-a u Kataru 2022. I dodao naoko stereotipan detalj “ako sve bude u redu nakon Eura”...
Dok je to izjavljivao, javnost nije još znala ono što je Zlatko Dalić objelodanio. Atmosfera unutar reprezentacije nije kohezijska. I, kako navodi izbornik, to onda nije ni ekipa na terenu. Dodao je Dalić da “mladi moraju poštivati Luku i ostale veterane...”, ali nije pobliže objasnio o čemu se radi. Teško nam je povjerovati da i jedan od mladih ili manje rangiranih reprezentativaca ne odaje dužan respekt Luki Modriću. Čini nam se po izjavama, i kako ga traže u igri, da ga doživljavaju s divljenjem. Ako postoji netko tko njega “ne doživljava”, onda taj ima ozbiljnih problema situacijske inteligencije i općih prosudbi. Druga je stvar ako govorimo o indirektnim lakomislenostima, kao što je površni pristup igri, manjak odgovornosti u izvršavanju obveza, nepoštivanje kućnog reda i slično, što sve može utjecati na izdanja i koheziju reprezentacije...
O tome će idućih dana biti sigurno puno riječi jer ih je Dalić potaknuo, pa će biti zanimljivo vidjeti iz kojih se to pobuda dogodila izbornikova pokuda. Ono što se, međutim, može tematizirati odmah, jest i pitanje nastavka reprezentativne karijere Luke Modrića nakon Eura.
U njegovom stavu unutar kvalifikacijskog tjedna primijetila se iritiranost nekim događanjima na terenu. Jedna od stvari koja mu je i prije jako smetala to je površni pristup igrača. Modriću je smetao i određeni egoizam unutar reprezentacije. U segmentima gdje je on više-manje uvijek na visini lakše je s njima bilo živjeti u mlađim danima.
Danas smo gotovo uvjereni, Modrić bi se mogao ozbiljno premišljati ima li smisla nakon Eura ostati unutar grupe koja ne funkcionira homogeno izvan terena i koja onda na utakmici ne može pružiti najbolje od sebe. Na pragu je 36. godine, vozi paralelno na dva vrlo zahtjevna kolosijeka vrhunskog nogometa, ali da bi to izdržao još neko vrijeme mora osjećati impuls zajedništva i strasti da se žele činiti velike stvari i u vatrenom taboru. Bez toga, a s realnošću da postoji loša kemija, da se na terenu ne diše zajednički i površno pristupa, logično je da takav velikan počne osjećati odmak. Odnosno, da u tome, s godinama koje ima, više ne vidi smisao svoje prisutnosti. I spremnosti da se žrtvuje.
Ovu pretpostavku svakako bi morali uzeti u obzir ne samo igrači, i ne samo mladi, i n samo stariji, nego svi zajedno s izbornikom. Jer, svi zajedno tvore reprezentativnu zbilju. Najveći respekt Modriću, koji će s njima biti još najdalje godinu i pol dana, jest u tome da reprezentaciji pristupaju onako kako i on to radi od prvog mu dana. Nekad s više, nekad s manje ili nikakvog uspjeha, ali uvijek pristupom do daske i s poštivanjem nacionalnog dresa i svega ono što isti znači. To je bit svega.
Ne (samo) za Modrića, nego za reprezentaciju...