Nije ga bilo više od godinu dana u domaćem eteru. Takav mu je izvorni stil, ništa novo. Činjenica da je odlučio prekinuti medijsku tišinu, i to zbog reprezentativne tematike, više nego dovoljno ukazuje na težinu situacije. I na njegov karakter. Mario Mandžukić nije tip fraza, uljepšavanja stvarnosti, nije ni čovjek koji će se skrivati kada treba reagirati. Na poziv da kao jedan od najstarijih reprezentativaca, dakle i jedan od onih koji imaju veće odgovornosti u svlačionici Vatrenih, kaže svoj stav o tome što je snašlo Hrvatsku i treba li paničariti glede plasmana u Rusiju, nije se povukao.
- Hoću, reći ću svoje! - pomalo je iznenadio nakon što je duže vremena uspješno eskivirao reportere.
Gorim od želje
Gledamo li stvari malo dublje kad je on u pitanju, onda je ta reakcija i očekivana.
- Pričali smo o tome bezbroj puta, nisam od onih koji vole pričati po novinama. Moja priča mora biti teren. I kad tamo pokažeš ono što moraš, onda to govori više od 100 intervjua…
Ovo je ipak izvanredna situacija. Kako se osjećate dva dana nakon povratka iz Eskishera?
- Fizički sam OK, ali s psihološke strane pamtim itekako bolje dane. Jasno da sam razočaran porazom u Turskoj i svime što nas je snašlo u kvalifikacijskoj skupini. Treba mi još par dana da probavim situaciju, znam to iz iskustva. Potom ću nemir koji me snašao pretvoriti u energiju i reagirati tako da gorim od želje za ispravljanjem krivih tokova.
Krenimo redom. Dojam ovog turnusa, s Kosovom i Turskom, kako ga doživljavate hladnijih emocija?
- Hladne emocije? Uh, mene to toliko jede da se ohladiti ne mogu. Takav sam tip, duboko proživljavam sve što prolazim i prolazimo, iako bi neki mogli pomisliti da sam hladan. Što reći, s obzirom na sve što se događalo s Kosovom, sve je to još dobro završilo. Što se Turske tiče, izgubili smo tri boda, bukvalno toga, izgubili!
Zašto smo izgubili?
- Prije svega moram reći da sam s klupe vidio dobru Hrvatsku u prvom dijelu. Nisam tada mogao nazrijeti kako će se kasnije stvari odviti. Naposljetku smo doživjeli poraz iako, a da se itko uvrijedi, mi smo doista kvalitetniji od suparnika. Ne znam što reći, djeluje mi kao da smo u tom meču saželi ovogodišnji krivi doživljaj kako će rezultati doći sami po sebi, temeljem naše kvalitete i da će to biti dovoljno. Šipak je tako! Vjerujem da smo svi osjetili kako to više ne može tako, da smo svjesni kako smo potrošili sve kredite, bonuse i da nemamo pravo na grešku. Još su dvije utakmice na rasporedu i već od ovog trena, dok smo još u klubu trebamo se pripremati u glavi za ono što nas čeka u Osijeku i Kijevu. I kad dođemo u reprezentaciju, odmah govorom tijela, pogledima i stavom, na treningu i izvan njega trebamo biti 100 % unutra. Samo tako možemo ispuniti svoj cilj. I ispunit ćemo ga!
Kad tako govorite, to znači da to nije do sad bilo uvijek 100 posto. Zašto? Je li stvar u naboju koji spominje Modrić?
- Mislim da je ovo što je Luka kazao ključna stvar. Nedostajalo nam je žara i posljedične bespoštedne borbe da ostvarimo rezultatsku ambiciju. Mi možemo i, što je još važnije, moramo dati više! Od utakmice s Islandom u lipnju čini mi se kao da smo se malo opustili, dekoncentrirali, zovite to kako hoćete, ali nije to to!
Moramo dati više
Vidimo da to nije to, ali od vas očekujemo da nam pojasnite zašto kao reprezentacija niste “u žaru”?
- Da me netko ne bi krivo shvatio, želja i volja da se ostvari maksimalni rezultat je nesporna. No, moramo si priznati da to nije bilo dovoljno. I da moramo dati više! Sjećam se, u prvoj utakmici protiv Turske u Zagrebu, iako nije bilo publike, išli smo 200 na sat. OK, nismo dobili utakmicu, ali smo dominirali, pogodili niz greda, a onda dobili gol iz ničega (autogol, nap. a.). Island smo natjecateljski kvalitetno dobili, i to s dva razlike. Proljetos protiv Ukrajine, kad je bilo super važno, opet smo djelovali maksimalno kompaktno, koncentrirano, išli na svaku loptu kao da je najvažnija na svijetu. Bilo je to dobro, kao što je činjenica da sada nije dobro. Po meni, u prvom smo slučaju igrali do daske i zato smo djelovali dobro. I obratno. Na Islandu nismo bili u takvom izdanju, protiv Turske samo na momente, a to nije dovoljno za takvu razinu važnosti utakmice.
Djela, a ne priče
Pokušavamo dokučiti zašto izostaje taj bespoštedni pristup, nije nam sporno da je izostao?
- Teško je meni kao igraču to obrazložiti, mogu iznijeti svoje impresije, možda sam subjektivan. No, mislim da smo se uljuljali u dobar početak kvalifikacija, pouzdali se u te priče kako smo jaki, jer, eto, imamo niz igrača u najvećim klubovima svijeta i rezultati će doći sami po sebi. To baš tako lakomisleno ne ide. Danas svi grizu i pogotovo protiv selekcija koje su na papiru jače. Skupina nam je teška i komplicirana, i jednostavno nismo imali pravo opustiti se ni trena. I dalje sam uvjeren da smo najbolja reprezentacija, ali ako to ne pokazujemo na terenu, djelima a ne pričama, onda neće biti sreće.
Problem je, znači, između ostalog olako shvaćanje i opuštenost tijekom drugog dijela kvalifikacija? Tko je tome kriv? Igrači se ponašaju onako kako im se dopusti?
- Svi smo krivi, i to nije fraza. Igrači, izbornik, svatko ima svoj dio odgovornosti, jer kako smo u uspjesima zajedno, tako smo i u porazima. Što se nas igrača tiče, smatram da se moramo svi uhvatiti za isti štap, biti momčad, u svakom trenutku dati prioritet kolektivnom pristupu i zanemariti individualne priče. Ako momčad funkcionira, prije ili poslije će na površinu isplivati i vrijednost pojedinca. No, ako samo pojedinačno imamo svoje dobre učinke, tada momčad ne može iskoračiti. Naposljetku smo svi na gubitku.
CIJELI INTERVJU PROČITAJTE U DANAŠNJEM TISKANOM IZDANJU SPORTSKIH NOVOSTI