Ivan Santini povratnik je u europski nogomet, nakon jedne sezone u Saudijskoj Arabiji sada je u švicarskom prvaku Zürichu, koji u 2. pretkolu Lige prvaka igra s Karabahom. U Azerbajdžanu je u prvoj utakmici bilo 3:2 za ekipu Filipa Ozobića, koji je asistirao za prva dva gola...
- Iz Bakua do Züricha putovali smo sedam sati, imali smo mali avion, pa smo morali stati u Istanbulu da natočimo gorivo - kazao nam je Santini, kojeg smo telefonom zatekli u jednom od ciriških trgovačkih centara. Uživa u svakom trenutku s obitelji. Kako je s četiri žene - suprugom Ivanom, te kćerima Ivom, Sarom i Lunom?
- Aaa joj, lijepo je, ali nije lako - smije se.
Obiteljski ste čovjek, a kao nogometaš ptica selica. Švicarska vam je osma država u karijeri, a Zürich već trinaesti klub.
- Puno... Većinom je to bio moj izbor, tjerala me ambicija, jer u mnogim sam klubovima imao dobre sezone i potom sam želio napraviti korak naprijed. Ići u bolju ligu ili po financijski kvalitetnije uvjete.
Kako one doživljavaju stalne promjene boravišta?
- Bez njih ništa ne bi bilo moguće. Uvijek su sa mnom i to mi je bio jedan od primarnih uvjeta kad sam gledao klubove u koje bih išao. Inzistirao sam da budemo zajedno. Nije lako seliti se svako malo i promijeniti toliko destinacija, ali koliko god teško, toliko je i lijepo iskustvo. Bogatstvo, jer djeca su naučila nove jezike, upoznala različite kulture i to može biti samo pozitivno.
Zašto ste odabrali Zürich, prvaka Švicarske?
- Nakon avanture u Saudijskoj Arabiji, gdje mi je bilo jako teško prilagoditi se na vrućinu, a teško je bilo i za obitelj, savršeno mi je sjeo. Odličan je grad, izvrstan klub, baš je dobra priča, jer zadovoljena je i moja nogometna ambicija i obiteljska. U glavi sam imao 90 posto da ću se vratiti u HNL, ali kad je uletjela ova opcija činilo bi se jako dobrom i da bi šteta bila da je ne prihvatim. Iz HNL-a sam dobio ponude, ali nije se radilo o niti jednom od četiri vodeća kluba, nego manjima. Iako sam u isto doba imao i financijski unosnije varijante, bile su opet daleko od Europe i to je za obitelj sada neprihvatljivo. U Švicarskoj sam pomirio sve interese.
Što vam je smetalo u Saudijskoj Arabiji?
- Kako ćeš igrati nogomet na 45-50 stupnjeva? Ne može pokazati što znaš, sve se svede na preživljavanje u tim uvjetima. Što se života tiče snađeš se, organiziraš se, sve drugo je dobro. Prema strancima se odnose odlično. Za svoj klub mogu reći samo pohvale.
Liga prvaka kao želja
U Bakuu nije igrao, sjedio je na klupi, kako komentira ishod? Gubili su 2:0...
- Kad se sve uzme u obzir, moramo biti iskreni i reći da su bili bolji, da smo dobro prošli. Poznati su po tome što na svojem terenu nisu izgubili dvije-tri godine. Utakmica je bila jako nezgodna, mogla je komotno završiti s dva pogotka razlike za njih, zadovoljni smo rezultatom. Sve je otvoreno, doma imamo jako dobre šanse da ih pobijedimo i odemo dalje.
Kakve su vam osobne ambicije? Može li vam Zürich oživjeti karijeru?
- Ambicije su mi odraditi ovdje dvije godine, na koliko sam potpisao, i odigrati što bolje mogu. Pokušat ću zabiti gol na svakoj utakmici, na svakom treningu biti što kvalitetniji. Uvijek su kod mene bile iste ambicije, bez obzira na klub i državu. Najveća mi je želja pokazati da sam sposoban još uvijek igrati na dobroj razini, a isto tako velika mi je želja prvi put u životu zaigrati u Ligi prvaka. Da i to probam, da zaokružim priču. Iako, budući da imam već 33 godine, nemam više što oživljavati karijeru. Ne planiram kao Zlatan Ibrahimović igrati do 41. godine ili duže. Bit ću aktivan koliko budem mogao, ali neka moja realnost nakon Züricha je vratiti se u Hrvatsku.
Jeste li postigli u karijeri koliko ste očekivali?
- Ne znam jesam li postigao, ali znam da sam davao sve od sebe na svakom treningu i na svakoj utakmici. Ne mogu si ništa zamjeriti. Vjerojatno, da sam odabrao neki put uz nekog hrvatskog ili drugog menadžera, u nekim drugim kombinacijama, možda bi bilo drugačije. Ovako, sve sam napravio sam, bez ičije pomoći, nije lako ostati vani deset godina, bez obzira na kojoj razini. Poznato je da vam nitko neće tolerirati loše utakmice, nakon prve ili druge u kojoj niste pravi sjednete na klupu, jer uvijek su u prednosti domaći igrači. To se puno puta pokazalo, mnogi su top igrači HNL-a otišli van i nisu se mogli snaći, morali su se vratiti u Hrvatsku - rekao je, te u konačnici zaključio:
Nikome ne zamjeram
- Zadovoljan sam sa svime što sam postigao, sve snove koje sam imao ostvario sam. Nastupio sam za reprezentaciju...
Mislite li da ste mogli više igrati za Vatrene? Imate ukupno pet nastupa kod izbornika Ante Čačića i Zlatka Dalića, većinom ulascima s klupe...
- Naravno da sam mogao više igrati, ali nisam dobio pravu šansu. Ako sagledam, pravu prigodu imao sam u jednoj utakmici - protiv Španjolske u Elcheu, gdje smo svi zajedno odigrali jako loše i izgubili 6:0. Znalo se da u takvoj igri špice neće moći previše imati loptu i doći do izražaja. Eto, to je bila moja šansa. I to je to. Nije se poklopilo. Ništa, ne zamjeram nikome, to je tako kako je. Tako je kad ideš zaobilaznim putem, onda sve mora ići nekako teže, sporije, treba puno više vremena. Daleko teže je doći tako do prilike i ostvariti se u reprezentaciji. Osim ako si svjetska klasa kao Luka Modrić.
Drukčiji planovi
Kako ocjenjujete etapu u Osijeku i jeste li mogli biti prvaci?
- Super mi je bilo u Osijeku. Nažalost, nismo uspjeli dostići Dinamo, ali mislim da je suradnja s Nenadom Bjelicom bila na obostrano zadovoljstvo. Oni su htjeli da nastavim s njima, ja sam imao drugačije planove i želje, ali divno smo se rastali. Lijepo je iskustvo bilo upoznati sve te dečke i živjeti u Slavoniji. Nakon tada već 8-9 godina u kontinuitetu što sam bio vani. Dobro mi je došlo malo se restartati.
Prije toga bili ste dvije godine u Kini...
- Odlično je bilo. Došao sam pola godine prije korone, obitelj je bila sa mnom, Kinezi, barem taj moj klub Jiangsu Suning, pazili su na strance tako da nam nije nedostajalo niti ptičjeg mlijeka, kako se kaže. Nažalost, došla je korona, bilo je nemoguće dobiti obiteljsku vizu, pa više nisu mogle biti sa mnom. Natjecanje smo igrali u “balonu”, to je prvenstvo u kojem je moj klub prvi put postao prvak. Međutim, imao je jako puno financijskih problema i ugasio se. Na to ne možeš utjecati. Sve skupa to je nezaboravna avantura, a osvojeno prvenstvo Kine je sjajna uspomena - zaključio je Ivan Santini.